Čovjek som nije Alija, nego Arif

Lice s fotografije ne reklamira pastu za zube, nego politički sustav za sretne radnike. Reklama se pojavljivala često koliko i danas reklama jednog reformatorskog domoljubnog biskupa: bila je na novčanici, a obje novčanice jednako svakidašnje.
Stariji će se možda prisjetiti i reći: “Gle, Alija Sirotanović!” – i pogriješiti. Za ljubav činjenica, to je Arif Heralić, ali mnogi ni u svoje vrijeme nisu marili je li, ili nije, ime čovjeka na novčanici od deset dinara Arif ili Alija.

Neki su ga iz pučke šale nazivali čovjekom somom jer je njegov lik bio na novčanici izdanoj početkom šezdesetih nominale 1000 dinara pa iako su denominacijom već 1. kolovoza 1965. “somu” otkinute dvije ništice, toj su novčanici još dugo tako tepali. Arif Heralić s gravire bio je metalurški radnik na visokoj peći u zeničkoj željezari, a fotografiju koja je graviri predložak, snimio je, u općoj propagandnoj potrazi za “novim čovjekom socijalizma” 1954. godine Borbin fotograf Nikola Bibić. Sretni radnik Arif Heralić umro je u ljeto 1971. godine bolestan i siromašan.

Za razliku od Arifa “soma”, Aliju Sirotanovića mnogo se manje fotografiralo, ali je bio jak simbol druge vrste. “Druže Tito, meni treba veća lopata da bolje radim”, požalio se u susretu s Maršalom, ali je potom sam sebi iskovao lopatu “od 20 kilograma” i oborio svjetski rekord u ugljenokopu Kreka tako što je njome u samo jednoj smjeni iskopao 17 tona ugljena, pa se govorilo da je nadmašio Rusa Alekseja Stahanova (1906. – 1977.), koji je 1935. godine postao socijalistički celebrity jer je 31. kolovoza te godine minirajući u rudniku Centraljnaja Irmino u Donjecku u 5 sati i 45 minuta odvalio 102 tone (premašio je normu 14 puta), a potom je svoj rekord udvostručio 19. rujna iste godine: čak 227 tona miniranoga ugljena u dubinskom kopu.

Bio je to toliki propagandni učinak da se Stahanovljev portret pojavio i na naslovnici magazina Time u prosincu iste te godine. Zanimljivo, državna je propaganda tada Aliju prikazivala kao radnika koji je “nadmašio Stahanova”, ali podaci očigledno kažu da se uopće nisu natjecali u istoj disciplini, nego je to bilo sokoljenje naroda za raskola između Tita i Staljina.

Mnogo je važnije to što su udarnici poput Stahanova i Alije Sirotanovića iskorištavani kao primjer u posve suprotnom svojstvu od temeljnih radničkih zahtjeva poznatih kao “tri puta osam” prvi put istaknutima u svibnju 1847. godine u Engleskoj kada se tražio 40-satni radni tjedan umjesto 60-satnoga. Od općega štrajka iz 1884. u SAD-u i prvom prvosvibanjskom povorkom koja traži “8 sati rada, 8 sati kulture i 8 sati počinka”, neki su to ostvarili, a neki su sve dalje od toga – oni koji u nas barem imaju posao.