Razumijem i potpuno podržavam antibirokratsku revoluciju koju je pokrenuo Kaptol. Crkva ne samo da smije, nego i mora kritizirati vlast, državu, taj truli činovnički aparat. Još uvijek zvoni poruka sinjor Barišića kako uskoro nećemo smjeti "reći da li je dijete muško ili žensko, da su roditelji mama i tata, a ne A i B... Nećemo smjeti reći ni da zemlja nije okrugla, da se ne kreće i okreće i da je ona, a ne Sunce središte našeg sustava. Nećemo smjeti reći ni da nije odurno ljude zbog toga paliti na lomači, kao što nije glupo paliti vještice pod idiotskim optužbama da su vještice..."
Ništa protiv božjeg nauma
No, dobro, ovo iz drugog dijela rečenice nije govorio sinjor Barišić sada, nego je crkva to tvrdila nešto malo prije, ali to je odavno raščišćeno i glupo je to ponovno povlačiti, sve u suludosti optužbe da nam netko kao svjetlost pokušava podvaliti vlastiti mrak. Crkva ne samo da smije, nego i mora javno iznositi stavove o našoj stvarnosti i budućnosti, svakako mora kritizirati vlast, jer nikako joj ne smije, kao vrhunskom moralnom autoritetu, biti svejedno od kakve to države dobiva milijune.
Da je država kvarna, loša, neefikasna, nepravedna crkva bi se sigurno odrekla spomenutih novaca i dijelila sudbinu svojih sljedbenika na onaj isti principijelan način kako to čini posljednjih dvije tisuće godina. Osim pouzdanja u naklonost svojeg stada i božjeg pregnuća, crkva doista, ako suštinski gledate, nema ništa. Materijalno bogatstvo nije prioritet njena poslanja, nije niti posljedica politike, kupoprodaje, međunarodnih ugovora, gomilanja, grabeži, nego je posljedica božanskog nadahnuća brojnih darivatelja koje se kroz povijest jednostavno nije moglo sprečavati u njihovu dobročinstvu. Osim toga, to bi bilo i bogohulno.
Zato svaki istup crkvenih velikodostojnika ne treba promatrati kao neodmjereno miješanje u stvari koje ih se ne tiču, već upravo suprotno, kao krajnje nesebičnu žrtvu dobrovoljnog uključivanja u teška pitanja problema koji ih se ni malo ne tiču. Samo kratkovidni i zlonamjerni mogu u cijelom tom kontekstu poistovjetiti crkvu i državu. Koliko je država ova crkva prevalila preko glave kroz stoljeća? Gdje su te silne države danas? A da su išta valjale, još bi plaćale.
No, crkva je tu. Stvar je posve jednostavna i argumentira se pitanjem; bi li sam bog podnosio toliko dugo bilo koju organizaciju da radi protiv njegova nauma? Čak i ako bi to činio zbog svoje dobrote, zašto bi je podnosio toliko dugo? To su dobra pitanja. Odgovor se može jedino i sigurno pronaći u istini da niti crkva radi protiv božjeg nauma, niti se samom božjem naumu može odreći originalnost u ideji i u provedbi.
Hapsite članove biblioteke
Zato sinjor Marinov bistrički nastup doživljavam i kao vapaj britkog renesansnog uma koji će glasno, bez straha i potpuno lišen svake stege od slobode prozvati sve koji danas dovode u pitanje budućnost ove zemlje i njezine sposobnosti da ispunjava temeljna prava realiziranja financijskih obveza. Kako bijaše na početku, tako neka bude i na samom kraju. Jer nije renesansa, kako to neki tvrde, potvrda o tisuću godina zatiranja pameti, pismenosti, znanja i dostignuća znanstvenog nasljeđa, već je to potvrda milenijskog nastojanja da se ljudi jednostavno i dobrohotno sačuvaju od nepotrebnih vještina.
Samo u spasu od pretjeranog može postojati klica istinske sreće. Uostalom, današnje vrijeme nam pokazuje; jesmo li sretniji zato što, recimo, čitamo i pišemo? Kome je, ljudi moji, ikada knjiga donijela išta dobro. Čitanje je čisto gubljenje vremena, stvaranje preduvjeta za manipulacije masom. Članove biblioteka trebalo bi, kao unaprijed sumnjive, po abecednom redu privoditi na obavijesne razgovore, a one najzagriženije, koji člansku iskaznicu imaju dulje od godine dana, hapsiti. Svjesni toga najprogresivniji predstavnici našeg roda kroz povijest su palili knjige, štiteći nas od onih zlonamjernika koji su ih tiskali ili još gore, pisali.
No, uzalud. Ispalo je da ne mogu oni toliko paliti, koliko druga strana može pisati. I nakon svih tih iskustva ostaje vidjeti do kuda će ići, za ovo društvo, požrtvovna borba crkve s istinom? I koliko ćemo morati još zbog toga otrpjeti napada, uvreda, omalovažavanja samo da bi se istina mogla čuti. Jedini nam je adut i utjeha spoznaja da crkva neće stati. Znajući to znademo i da još imamo šanse. Samo se treba na vrijeme pripremiti.