'Ne, ne bih bio u Vladi s Brunom Esih'

SDP piše izborni program, a glavni inicijator politički je tajnik i autor novog stranačkog programa Davorko Vidović. Bivši ministar rada i jedan od najbližih suradnika Ivice Račana kaže kako je zabrinjavajuće niska razina povjerenja u politiku, građani sve manje vjeruju i jedni drugima, društvo preplavljuje osjećaj nemoći, nedostatka optimizma... U takvim okolnostima SDP će se, kaže Vidović baviti pitanjima koja su doista važna ljudima, a tiču se osiguranja elementarnih uvjeta za normalan život od države, od toga da imaju siguran posao, dostojanstvene uvjete rada, plaću od koje mogu živjeti, mogućnost da se liječe, školuju sebe i djecu, da mogu sigurno hodati ulicama, da se ne moraju plašiti napuštanja i bijede u starosti ili u slučaju invalidnosti i da ih se ne odvlači u ratove.

Već je prvi prijedlog za ovršene i blokirane doživio hladan tuš. Udruga blokiranih kaže da je Milanovićeva Vlada krivac za toliki broj blokiranih danas?
Udruga blokiranih ima svoje vodstvo koje je politički obojeno i čije kritike treba ipak uzimati uvažavajući i taj element. Ja bih očekivao da ta udruga pozdravi svaki pokušaj, ma od koga dolazio, da se problemi ovršenih i blokiranih rješavaju u njihovu korist.

Vi ste do jučer, praktički, bili politički eutanazirani, a danas ste politički tajnik SDP-a, autor programa, bliski Bernardićev suradnik?
Osim moje obitelji, SDP je najvažnija organizacija u kojoj participiram u životu, a koju sam uostalom i sam stvarao, pa i emocionalno ulagao. Vi mlađi ne možete zamisliti što je značilo u jeku rata biti u SDP-u. To je značilo da vas može susresti neki vaš dojučerašnji partijski drug koji se netom učlanio u HDZ-e te vas pljunuti i reći vam da ste komunjara, jugoslavenčina, srbofil. Da nisam dragovoljac, branitelj, teško bih izbjegao i sam stigmatizacije kao nedovoljni rodoljub i domoljub. Od 80-ih godina, otkad datira i moje prijateljstvo s Ivicom Račanom, zamišljao sam i sanjao jednu demokratsku, pluralnu Hrvatsku, u kojoj će se vrijednosti socijaldemokratske ljevice, koje podrazumijevaju ne samo solidarnost i jednakost već i slobodu i pravdu moći implementirati na jedan moderan način. To je bio ideal, san. I izazov. Ta vizija nije ostvarena, i zato sam još u politici.

Zbog čega se niste slagali s Milanovićem?
Smjer u kojem je stranka krenula nakon njegova preuzimanja mjesta predsjednika SDP-a, činio mi se pogrešnim, a i politički stil Milanovića me odbija od značajnijeg angažmana, no kako sam imao osjećaj da baš i nemam previše podrške, povukao sam se u drugi plan.

Jeste li išli protiv stranke kada ste krajem 2015. pristali biti ministar u Vladi koju je sastavljala predsjednica? Neki misle da je to za ostavku na mjesto političkog tajnika, pa i za izbacivanje?
Nekim ljudima u SDP-u nije baš drago moje jače angažiranje u radu stranke. Meni bi njihovo jače konstruktivno angažiranje na jačanju SDP-a bilo drago. Osim dvojice novinara jednoga lista, nisam nikoga u SDP-u čuo da traži moje izbacivanje iz SDP-a, o tome se nigdje i nije raspravljalo. Mene kao potencijalnog člana za tu moguću Vladu nije kontaktirala predsjednica, već predstojnik njezina ureda i to telefonom i to tri-četiri sata prije nego li su HDZ i Most došli s potpisima i prijedlogom mandatara. Bilo je jasno da se neće dogoditi takva Vlada, kao što je bilo jasno i to da Milanović više nije imao nikakav koalicijski potencijal da u tom danu donese svojih 76 potpisa, pa je moj tobožnji rad protiv „naše tehničke“ Vlade čista budalaština. Načelno sam prihvatio sudjelovati u takvoj Vladi, ali samo ako bi bila formirana na ustavan i zakonit način. Uza sve to rekao sam i da nisam voljan bez dogovora sa strankom čiji sam član prihvatiti modalitet sudjelovanja koji bi značio moje odustajanje od SDP-a. I nisam imao pojma niti o jednom imenu potencijalnih članova te “Vlade”.

A da ste znali u tom trenutku da će u toj Vladi biti Bruna Esih?
Ne. Ne bih bio u Vladi s Brunom Esih.

Predsjednica ima novu ideju. Želi međunarodnu komisiju koja bi utvrdila koliko je točno ljudi stradalo u Jasenovcu?
To je još jedna iz arsenala predsjedničinih inicijativa koja, vjerujem, nije sasvim dobro promišljena i koje ima instrumentalni karakter uoči predsjedničkih izbora. To je apsolvirana povijesna tema i svi se odgovori već znaju. Odgovoreno je čak i na pokušaje manipulacija u socijalističkoj Jugoslaviji kada se baratalo s osamsto tisuća ili milijun žrtava Jasenovca. Nikakve arbitraže ili stručnjaci ne trebaju to više pokazivati i dokazivati. Mi trebamo, s druge strane, pokazati dovoljno odlučnosti da sve ozbiljne političke stranke brane Ustav ove zemlje, njegovo antifašističko utemeljenje, demokratske vrijednosti i da ustaštvo shvatimo kao zločinački otklon, i mračnu epizodu u povijesti našeg naroda.

Sve se češće priča o opciji velike koalicije. Kakav je vaš stav o tome?
Došli smo u situaciju da o toj temi ne možemo normalno razgovarati. Od mene se očekuje da odmah, “bespridržajno” kako to ovih dana kažu u HDZ-u, kažem ne. Velika koalicija kakvu su napravili u Njemačkoj Hrvatskoj nije potrebna, posebno ne u uvjetima kada neka od velikih stranaka, bilo SDP bilo HDZ, može formirati većinu.

Sve teže?
Vidjet ćemo što će budućnost donijeti. Dokazano je da su jedine ozbiljne promjene u Hrvatskoj napravljene kada smo imali nacionalni konsenzus oko nacionalnih pitanja. Ne bismo dobili rat, zbrinuli onolike izbjeglice, ušli u Vijeće Europe, NATO, EU da oko tih pitanja nije bilo suglasja. Izvjesno je da postoji i danas potreba za ozbiljnim reformama koje se ne mogu ostvariti bez konsenzusno prihvaćenih ciljeva i uz dogovor kako ih provesti. Za to nam nije potrebna velika koalicija, ali neki vid suradnje jest.

Kako gledate na sve što Plenković radi, vodi li stranku u centar?
Njihova je odgovornost, kao stranke koja je autentični predstavnik desnice u Hrvatskoj, da se obračunava s neliberalnim idejama posebno ultrakonzervativnih snaga na desnici koje dolaze uz veliku podršku Katoličke crkve. To je zadaća HDZ-a i mi ih u tome podržavamo kao što su i oni nas podržali npr. ratificirajući zajedno s nama Istanbulsku konvenciju, godinu dana nakon naše inicijative.

Je li vrijeme za reviziju Vatikanskih ugovora?
Bilo bi važno osigurati, i to je pak zadaća ljevice, da građani dobiju uvid u to na što se troši njihov novac. Ovdje je riječ o velikom novcu. Pojedini aspekti tih ugovora manje su sporni, npr. ne bih imao ništa protiv da država sufinancira troškove održavanja crkava, crkvenih muzeja, umjetnina… Nemam ništa protiv ni da se dovrši proces povrata crkvene imovine gdje se ne ugrožava društveni interes. Ali jesam za preispitivanje pitanja transparentnosti trošenja proračunskog novca. Crkva mora pokazati na što i kako troši, kako zarađuje. Mogu plaćati nula posto poreza, ali se to mora evidentirati. Jednako tako, treba vidjeti i kako primjerenije urediti pitanja vjeronauka u školama.