Crkva na novac iz proračuna što ga pune katolici ima legitimno pravo. Veće od Mesića!

PONEDJELJAK

28. SRPNJA

Jučer opet proslava u Srbu, opet Stjepan Mesić koji opet pljuska svoje australske prijatelje ustaše. Ali i biskupe, koje pita zašto uzimaju novac od “zločinačke vlasti”, kako je, po njegovu, oni zovu. U svojoj poslovičnoj, ali kadšto zavodljivoj površnosti, Mesić dijeli biskupe i crkvu od vjernika, kako bi se činilo da novac koji dobivaju iz proračuna nema veze s tri i pol milijuna katolika u Hrvatskoj te ga troši samo mrska mu crkvena elita.

Mesić i njegovi napadi na biskupe i Crkvu i ne bi bili toliko zanimljivi da nije riječ o jednom tipu ne baš rijetkih ljevičara koji Hrvatsku mogu dovesti do potpune propasti a da i dalje upiru prstom u Crkvu i slave zločinca Tita

Kao što proračun nije ničije vlasništvo, pa ni vlasništvo “zločinačke vlasti” koja bi ga nekom svojevoljno davala, nego je opće dobro, tako je i dio što ga dobije Crkva dobro svih vjernika i služi za održavanje vjerskog života koji prakticira mnoštvo Hrvata i koji znači određene troškove. Kad bi novac proračuna bio vlasništvo “zločinačke vlasti” po Mesićevoj bi se logici moglo pitati zašto ta vlast, čiji je sam vrh i u Banskim dvorima i na Pantovčaku bezbožnički, uopće uzima porez od katolika i od toga poreza odvaja goleme svote za svoje plaće i povlastice. Hrvatski proračun pune uglavnom katolici, pa premda sam se i sam radi što veće neovisnosti Crkve zauzimao protiv novca što ga dobiva od države, Crkva na taj novac ima legitimno pravo. Mnogo veće nego što je, na primjer, Stjepan Mesić imao pravo u dva mandata, deset godina, novac iz proračuna što ga pune katolici trošiti na svoje enormne predsjedničke plaće. Ne znam koji bi to čestiti katolik, pa i onaj koji mu je dao glas na izborima (dao ga je i Sanaderu!) s odobravanjem gledao na te plaće, na Mesićeve kompromitirajuće posjete krvavim svjetskim diktatorima i druge vladarske bisere koji su se zbivali istodobno dok je Hrvatska gospodarski propadala i tonula u dužničko ropstvo kao nikad u svojoj povijesti.

Treba pretpostaviti da su na proslavu obljetnice četničkog pokolja nad Hrvatima u Srb Milorad Pupovac i Stjepan Mesić također išli o državnom trošku, to jest trošeći uglavnom novac hrvatskih katolika. Tamo su o katoličkom trošku također slavili jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća i progonitelja katolika diktatora Tita, što će reći da Mesić zna izabrati mjesto i prigodu za napade na biskupe i Crkvu. Katolički novac Mesić troši od davnih vremena do danas. Od vremena kad se zauzimao za kazneni progon potpisnika povijesne Deklaracije o hrvatskom jeziku do danas kad kao umirovljenik ima ured što mu ga plaća država ne baš malim novcima dok je sirotinje sve više, dok je u pučkim kuhinjama sve veća gužva i sve duža kolona Hrvata koji bježe u inozemstvo među ostalim i zbog posljedica njegove vladavine. Mesić i njegovi napadi na biskupe i Crkvu i ne bi bili toliko zanimljivi da nije riječ o jednom tipu ne baš rijetkih ljevičara koji Hrvatsku mogu dovesti do potpune propasti (od čega i nismo daleko!) a da i dalje upiru prstom u Crkvu i slave zločinca Tita.

SUBOTA

26. SRPNJA

Ne postoji stolica dovoljna za Bandićev ego

Ništa se ne može natjecati s Bandićevim egom i umišljenošću, pogotovo ne njegov patuljasti osjećaj za stvarnost. Ne shvaćajući da je ikad imao i da bi mogao imati nacionalno političko značenje, koje se širi ili bi se širilo dalje od Sesveta, Sljemena, Zaprešića, Samobora, Brezovice i Velike Gorice, Bandić najavljuje izlazak na parlamentarne izbore. Izvan tih granica, s petinom zagrebačkih, uglavnom nekim socijalnim i drugim ustupcima podmićenih i zavedenih birača, s kojima pobjeđuje u glavnom gradu, on nema baš nikakva utjecaja i više se doživljava kao hercegovački ridikul u metropoli nego kao općehrvatski političar. Ali kao što sam jednom već napisao, Bandiću nije ni do Zagreba ni do Hrvatske nego do pumpanja svoga “ja” koje su stoljećima u njegovih predaka potiskivali i gušili Turci, siromaštvo, seoska zloba i sve skučenosti ovoga svijeta. Ni papina ni Obamina stolica ne bi bila dovoljna da nadomjesti tu povijesnu zakinutost.

NEDJELJA

27. SRPNJA

Ponašanje američke pudlice jamstvo uspjeha

Možda se pitate otkud drskost ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić da uopće pomišlja na stolicu glavne tajnice Ujedinjenih naroda. Diplomati je u vlastitoj zemlji optužuju da je u tom resoru dosad najgora ministrica, da je hrvatsku diplomaciju dovela do prosjačkoga štapa, a organizacijom Milanovićeva posjeta Australiji osramotila je i Hrvatsku i hrvatsko iseljeništvo. Za političke analitičare je najveći krivac što se u odnosu prema najnovijem napadu Izraelaca na Palestince, a i prema događajima u drugim zemljama, hrvatska vanjska politika ponašala kao američka pudlica. Objašnjenje spomenute Pusićkine drskosti moglo bi biti baš u njezinoj spremnosti da i Ujedinjene narode još više “afirmira” kao američku pudlicu. Za to nema boljeg jamstva od već razglašene servilnosti hrvatskih političara, pogotovo onih koji su kao nečija pudlica denuncirali i blatili vlastitu zemlju.

UTORAK

29. SRPNJA

Na 19 bugojanskih heroja samo privatno sjećanje

U mome selu Zmijavcima, u kojem trenutačno boravim, na jednoj uzvisini lijep spomenik Bugojanskoj grupi dao je napraviti emigrant i poslovni čovjek koji sad živi između Amerike i Hrvatske, poduzetni Stipe Ivkošić. Patriotska gesta koja zaslužuje poštovanje i zahvalnost. Ali i izaziva gorčinu. Jedna hrabra skupina koja je u lipnju 1972. godine ušla u Jugoslaviju ne bi li podignula ustanak radi odcjepljenja Hrvatske izvela je tragičan pothvat – svih ovih 19 heroja je poginulo ili strijeljano. Bili su to tako reći privatni heroji na koje je, na žalost, i sjećanje privatno. Osim ovog spomenika Stipe Ivkošića, koliko znam, u Hrvatskoj nema drugih, službenih obilježja, dok u BiH imaju skromna dva ili tri. A oni su svoje mlade živote dali za iste ideale kao i mnogi branitelji u Domovinskom ratu, koji su na svoj način najavili.

SRIJEDA

30. SRPNJA

Nova izreka: hrđavom turizmu i kiša smeta

Ima jedan hrvatski film snimljen devedesetih u kojem se jedan par, mrzovoljni branitelj i njegova djevojka, nemaju gdje poševiti. Doma iz raznoraznih razloga ne mogu, a ne mogu ni na Sljemenu ili drugdje u prirodi jer stalno pada kiša. Tako u površnoj redateljevoj estetici obična kiša postaje prava društvena i ljudska drama. Kao što je ovoga ljeta – nacionalna drama. Koja pokazuje kako su nam film i politika iz istog plićaka. Naime, upravo traje natjecanje između onih koji tvrde da je turistička sezona katastrofalna i onih koji uvjeravaju da će biti kao i prošla, dok su se neki komentatori okomili na Ministarstvo turizma, ministra Lorencina i druge odgovorne što ne znaju privući goste i turističku sezonu učiniti takvom da uvijek bude uspješna, bilo kiše ili ne bilo. A ta nesretna kiša postaje glavna medijska tema zato što se odavno u hrvatskoj gospodarskoj mizeriji od turizma očekuje spas za narod i proračun. Imamo nesposobnu vladu, sve goru industriju, sve oskudniji izvoz, sve bujniji uvoz i sve nepodnošljiviji dug inozemstvu, pa nam je sunce u ljetnim mjesecima jedina nada. Ali, eto, urotila se protiv nas kiša kao ona dlaka iz izreke koja smeta hrđavoj muškoj stvari iz Banskih dvora.

FOTO: Željko Lukunić/PIXSELL

ČETVRTAK

31. SRPNJA

Jedina vesela vijest jest još veća bankarska dobit

Čitate novine, cijelu prvu polovicu ispunjavaju crne vijesti o katastrofi u državnom proračunu, o slomu turizma, o tome kako više od 300.000 građana duguje gotovo 30 milijardi kuna pa se spas traži u osobnom bankrotu, o potonuću različitih tvrtki... A onda vijest za nacionalno veselje: u prvoj polovici ove godine neto dobit Zagrebačke banke bila je 628 milijuna kuna, ili 150 milijuna kuna veća nego lani u isto vrijeme. Priopćila je to Uprava, koju vodi Franjo Luković, nekad vjerni vojnik Titove Partije a danas marljivi plaćenik stranih vlasnika. Zaba je prodana tako, kako se pisalo, da “nikakav novac nije otišao u državni proračun”, dok su “mali dioničari lišeni svoga vlasništva”. Nikad ta sramota nije dobila sudski epilog, a stranci su uzeli i danas uzimaju milijarde profita, i u recesiji do koje su svojom grabežljivošću sami doveli.

PETAK

1. KOLOVOZA

“Solidarnost”: djeca iz Gunje ljetuju u vili Kovač

Zoran Milanović će i ove godine s obitelji ljetovati u državnoj vili Kovač na Hvaru, kojom se u komunizmu koristio i Vladimir Bakarić. Zar se u ovoj krizi i siromaštvu nije mogao suzdržati, pokazati solidarnost i za sebe i obitelj organizirati odmor u potpuno privatnom aranžmanu, što bi bio dobar i promidžbeni potez. Milanović često posjećuje Gunju, tamo je stradale u poplavi tješio činjenicom da je on njihov sustradalnik, jer mu je u stanu pukla vodovodna cijev. Pa kad je bio toliko drzak, zašto, na primjer, drskost nije iskazao i prijedlogom da u vili Kovač umjesto njegove obitelji ljetuju djeca iz Gunje? Ali bilo bi to teško svetogrđe. I vrijeđanje uspomene na komunističke satrape.

>> Franjo Tuđman i Ivo Josipović – Hrvatska kao sveti cilj i Hrvatska kao slučajnost