Westminsterska opatija u Londonu jedna je od najvažnijih crkvenih građevina kršćanskog Zapada, ne samo zbog svoje veličine i gotičke kamene ljepote, nego i kao svjetionik kulture. Grobovi i spomenici podignuti čitavoj plejadi velikih engleskih umjetnika učinili su od Westminsterske opatije pravi panteon velikana duha. Odajući im počast, poglavari Anglikanske crkve vodili su se u prvom redu kriterijem veličine njihovih djela ostavljenih čovječanstvu. Nisu ispitivali njihovu vjeru i pobožnost niti jesu li im životi bili u skladu s crkvenim kriterijima kreposti.
O otvorenosti i širini pogleda westminsterskih klerika i prelata svjedoči i komad stakla uokviren i učvršćen olovom – četverokut u jednom od velikih crkvenih vitraja na kojem su ispisane godine rođenja i smrti te ime Oscara Wildea. Veliki je pisac za života zaglavio u tamnici i navukao na sebe i svoje bližnje mnoge bjesove i nedaće svojom homoseksualnošću. Ali, malo je koji opat i biskup napisao tako duboke riječi o čovjeku i Bogu kao što su one iz Wildeove tamničke ispovijesti nazvane, prema starozavjetnom psalmu, De Profundis. Crkva koja je i njegovo ime upisala u svoj hram o tome svjedoči i to priznaje. Uostalom, dok u svijetu i danas ima kršćana, osobito u Americi, koji teoriju evolucije smatraju đavoljim izvrtanjem biblijske ''istine" o svijetu od Boga stvorenom u sedam dana, Charles Darwin u miru i zasluženoj slavi počiva upravo u jednoj od lađa Westminsterske opatije, nedaleko od Isaaca Newtona.
Koliko god bila velika njihova svjetovna moć i zemaljsko bogatstvo, monarsi Engleske i Velike Britanije u toj crkvi s krunom dobivaju silno veliku i visoku mjeru ljudskog duha i veličine kao nadahnuće i kao opomenu.
Mučenici čitavog svijeta
Nije Anglikanska crkva oduvijek tako prosvijećena, tolerantna prema genijalnosti i lišena moralističkog čistunstva, ali toliko poštovanje prema velikanima kulture, umjetnosti i znanosti moralo je imati plodonosni utjecaj. Ali, to je crkva koja nastoji slijediti duh vremena pri čemu se ne odriče onog bitnog: ljubavi prema Bogu i ljudima.
Prije dvadeset godina, kada je završena velika obnova tornjeva Westminsterske opatije, odlučeno je da se popuni deset niša iznad zapadnog portala koje su pet stoljeća stajale prazne. Davni ih graditelji ili nisu stigli napuniti kipovima, ili su možda namjerno ostavili mjesta i za neke buduće svece. I tako je 1998. upriličena kraljevska svečanost otkrivanja deset novih kipova koju je, u prisustvu kraljice Elizabete II., predvodio sam nadbiskup od Canterburyja.
Deset kipova koje su četvorica kipara isklesala od francuskog vapnenca ne odudaraju ni po čemu od ostatka gotičke svetačke kamene družine na crkvenom pročelju. Ali, riječ je o desetero kršćanskih mučenika 20. stoljeća. Za neke od njih nikada niste čuli. Lucian Tapiedi je anglikanski učitelj koji je pogubljen sjekirom 1942. godine u vrijeme japanske invazije na Papauu Novu Gvineju. Kineski pastor Wang Zhiming, od maoističkih vlasti optužen da je kontrarevolucionar, 1973. pogubljen je s mnogim drugim nedužnim žrtvama jednog masovnog stadionskog smaknuća. Pakistansku medicinsku sestru Esther John, rođenu u muslimanskoj obitelji kao Qamar Zia, fanatici su ubili na spavanju 1960. godine. Anglikanski nadbiskup Janani Luwum pao je u svojoj domovini Ugandi kao žrtva krvožednog tiranina Idija Amina, a južnoafrička djevojčica Manche Masemola imala je samo 15 godina kada su je 1928. ubili vlastiti roditelji samo zato da se ne bi krstila. U kršćanskoj martirologiji takvo se mučeništvo zove krštenje u krvi.
Namjera onih koji su birali imena za westminstersku kamenu galeriju mučenika očito je bila obuhvatiti čitav svijet i čitavo 20. stoljeće i što više različitih kršćanskih denominacija. O toj namjeri svjedoče i ostala imena. Martina Luthera Kinga, ubijenog snajperskim metkom u američkom Memphisu 1968., svijet pamti po riječima ''I Have a Dream". Elizabeta Fjodorovna Romanova bila je praunuka kraljice Viktorije, njemačka princeza koja je udajom postala ruska velika vojvotkinja te starija sestra posljednje ruske carice Aleksandre. Uhapsili su je i smaknuli boljševici 1918. godine. Ali, ona je čast da bude uvrštena među kršćanske mučenike zaslužila u prvom redu svojim životom: nakon što joj je muž ubijen 1905. u atentatu, javno je oprostila i učinila sve u svojoj moći da spasi od smrtne kazne njegovog ubojicu, člana Socijalističke revolucionarne partije. U tome nije uspjela, ali ostatak je života provela kao monahinja posvećena brizi za najsiromašnije. Svetica je Ruske pravoslavne crkve. Dietrich Bonhoeffer bio je njemački protestantski pastor i veliki teolog. Gestapo ga je uhapsio 1943., a smaknut je pred sam kraj rata, 9. travnja 1945. Nacistička žrtva bio je i katolički svetac, poljski franjevac Maksimilijan Kolbe koji je 1941. u Auschwitzu dragovoljno otišao u smrt u bunkeru gladi umjesto jednog drugog supatnika.
Marksizam i kršćanstvo
Naposljetku, tu je i deseti mučenik zbog kojeg sam i počeo ovu priču. Svoj londonski kip u kamenu već je 1998. dobio i katolički nadbiskup San Salvadora Oscar Romero kojeg su na oltaru, dok je služio misu, pred Uskrs 1980. ustrijelili ubojice salvadorske hunte. Optuživali su ga da je pristaša ljevičarske pobunjeničke gerile. Desničarska je hunta tih dana dijelila letke s porukom ''Budi rodoljub, ubij svećenika". I danas ga neki u njegovoj domovini smatraju izdajnikom, komunjarom, a ne svecem.
Premda nije pripadao latinoameričkoj katoličkoj struji teologije oslobođenja, dijelovi Katoličke crkve, a osobito rimska Kurija, imali su problema s beskompromisnim Romerovim dizanjem glasa protiv nepravde i nasilja, odnosno protiv tirana koji su svi odreda bili deklarirani veliki katolici. I rodoljubi.
Usporedo s disciplinskim sankcijama protiv najistaknutijih promicatelja teologije oslobođenja, u Vatikanu je bio zaustavljen i proces beatifikacije Oscara Romera. On je govorio protiv svakog nasilja, ali u danom trenutku jednostavno je znao prepoznati svog Boga u obespravljenima, progonjenima, mučenima i ubijanima. Premda se molio na njegovom grobu u San Salvadoru, papa Ivan Pavao II. Romera nije uvrstio među katoličke blaženike. Nije to učinio ni Benedikt XVI. Ali, sada je u Rimu papa Franjo kojemu je jasno ono što je već i prije dvadeset godina razumio vrh Anglikanske crkve kada je kip Oscara Romera podigao na pročelje svog najvažnijeg hrama i simboličnog moralnog svjetionika.
Papin izaslanik predvodio je prije tjedan dana svečanost Romerove beatifikacije u San Salvadoru. Crkva pape Franje polako svladava strah od neminovne sličnosti marksističkih i kršćanskih ideala u onoj zajedničkoj točci brige za dobrobit i dostojanstvo svakog čovjeka već na ovom svijetu. Možda tračak tog razumijevanja, razlikovanja, mudrosti, ljubavi i vjere papa Franjo iz Sarajeva uspije dobaciti i do svoje crkve u Hrvatskoj.
>>Predsjednik Salvadora se ispričao zbog ubojstva nadbiskupa