Dva slučaja svećeničkog neposluha u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, u župama u splitskoj Sirobuji i segetskoj pokraj Trogira, bacila su ovih preduskrsnih dana nepotrebno ružnu sliku na lice cijele Katoličke crkve u Hrvatskoj. U vrijeme dok se najveća većina građana, a time i vjernika, pridržava uputa o zaštiti u virusnoj pandemiji, ova dva slučaja posljednjih dana nepotrebno strše i u Crkvi i javnosti. U Crkvi iz više razloga. Prvi, možda nekome najmanje važan, jest solidarnost. Upravo tako – solidarnost. Župnici koji su odlučili slaviti mise s narodom usprkos odluci HBK i svoga nadbiskupa, prkositi crkvenom autoritetu i inatiti se crkvenim vlastima, mogli su od toga odustati najprije poradi solidarnosti sa svim ostalim kolegama svećenicima i vjernicima koji se nalaze u istoj takvoj muci kao i oni sami. Nikome tko ljubi Crkvu nije lako živjeti bez odlaska na misu, a ova je situacija pokazala da je svećenicima još teže slaviti misu bez naroda, kada u praznim crkvama odjekuje jeka njihovih odgovora na vlastite molitvene zazive i kada misno slavlje, započevši s „Gospodin s vama“, sami sebi odgovaraju: „I s duhom tvojim!“
Na stotine i stotine svećenika ova je novonastala situacija aktivirala u nekom drugome smjeru u kojemu su dotad išli, pa su brzo instalirali kamere u svoje crkve ili kapele, podebljali gigabajte odlaznih podataka svojih internetskih veza i krenuli emitirati izravne prijenose misnih slavlja, krunica i klanjanja preko interneta. Dakako, odmah je odreagirala Laudato televizija, koja prenosi dvije mise dnevno, krunicu i klanjanje te je svoj program prilagodila posebnim emisijama u doba korone, gdje poziva svećenike i istaknute laike u izravni televizijski program. Tu su i HKR i Radio Marija, a čak je i državna televizija doskočila situaciji vrlo brzo i sama krenula u emitiranje svakodnevnih misnih slavlja. Vjernicima su svećenici, biskupi i teolozi objasnili što je to „duhovna pričest“, pa su se mnoge duše umirile u ovome trenutku i čekaju da se ponovno otvore vrata crkava. Koja, budimo iskreni, nisu ni zatvorena, jer su crkve otvorene za osobnu molitvu, no prema odluci biskupa do daljnjega nema misa s narodom. I tako je od Vatikana i Pape, preko svih zemalja u okruženju, pa i u nas.
No, ako se u ljubavi ne može prepoznati da je vrijeme za solidarnost, koja uključuje i svojevrsno trpljenje i isključuje vlastiti egoizam i narcisoidnost, onda je trebalo prepoznati jednu od ključnih kršćanskih kreposti, a to je poslušnost. Crkva funkcionira na principu poslušnosti. Ne zato što je autokratska i tiranska institucija, nego zato što se poslušnost baštini kroz svetopisamski nauk i predaju i kreće, praktički, od prvih stranica Biblije. Mnoge su odluke crkvenih vlasti u povijesti Crkve možda bile i posve pogrešne, ali ih se moralo slijediti i slušati. Tako je i sada. Kome krivo, kome pravo. Možda su naši biskupi mogli slijediti primjer poljskih biskupa i preporučiti svećenicima da povećaju broj misa kroz dan, pa da se na njima češće okupi manji broj ljudi. Možda su svećenici mogli ispovijedati u drive-in verziji, kroz prozor automobila, kao što se moglo vidjeti u nekim vijestima iz SAD-a. Možda je duh svijeta toliko prožeo crkvenu vlast u ova vremena da nije bilo petlje za, po nekima, hrabrije odluke. Ali to su pitanja o kojima se više ne raspravlja nakon što su te odluke donesene i stupile su na snagu, kao što je to bilo u Hrvatskoj od blagdana sv. Josipa, 19. ožujka.
Štoviše, odluka biskupa da nema misa s narodom, ispovijedi, križni puteva i ostalih pobožnosti, rezultirala je nečim posve neuobičajenim, a to je npr. izlazak Isusa na naše ulice. Doslovce. Ostavši bez naroda, neki su župnici prepoznali da je došlo vrijeme da Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu krene prema ljudima, kad već ljudi ne mogu k njemu. I s velikim su monstrancama u liturgijskom ruhu i maskama na licima blagoslivljali kilometre i kilometre, tisuće i tisuće ljudi u svojim gradskim i seoskim župama, koji su ih dočekivali na koljenima na asfaltu svojih ulica. Svjedočeći kasnije kako su doživjeli izljev enormne ljubavi svojih vjernika, kakav nisu ni slutili kad su se spremali u tako neuobičajenu akciju.
Na kraju, u Crkvi, kao i u svakoj drugoj instituciji, organizaciji, tvrtki ili udruzi postoji nekoliko neposlušnih mangupa s kojima uprave i vodstva uvijek imaju problema. Ovozemaljska Crkva sveta je onoliko koliko su sveti ljudi u njoj, a ona nebeska je savršena. To ponajviše trebaju znati svi oni koji ove primjere „mangupa iz crkvenih redova“ koriste kako bi oblatili cijelu Crkvu, sve svećenike, redovnike, redovnice i vjernike, želeći im navući masku fanatizma i bezumlja, koja im nimalo ne pripada. Zašto? Odgovor je najbolje potražiti u obiteljima koje strpljivo trpe ove izolacijske dane i koje su svoje domove pretvorile u „kućne crkve“, u kojima se u ovih nekoliko tjedana moli više i intenzivnije, zdušnije i gorljivije nego što se molilo ikad posljednjih godina. A možda i desetljeća. I što govori da je, kroz molitvu koja se vratila u mnoge obitelji, kroz „kućnu crkvu“ krenula snažna duhovna obnova Hrvatske koju nitko neće moći zaustaviti. I čije ćemo plodove tek uživati u postkoroninu vremenu koje uskoro dolazi.
Tip koji urla na policajca nije "mangup".