Crkva pokazala da nije pripremljena za kriznu komunikaciju

Ova bitka s virusom i pandemijom nije samo zdravstvena i medicinska, nego i duhovna bitka. Ne vodi se samo za ljudsko tijelo i njegovo zdravlje, nego i za čovjekovu dušu i duh.

Pokazuje se to od samoga početka, jer je virus i Crkvu prepoznao kao jednu od svojih potencijalnih žrtava i odlučio joj nanijeti nezamislive udarce, što je rezultiralo čak obustavama misnih slavlja i podjele sakramenata te zaustavljanjem pobožnosti u Italiji, Sloveniji, Austriji i dijelu Njemačke.

Bilo je pitanje kada će se taj „misni virus" proširiti i na Hrvatsku. I dogodilo se to preksinoć, sat vremena prije ponoći s utorka na srijedu, kada je na stranicama Riječke nadbiskupije objavljena odluka Hrvatske biskupske konferencije o obustavi javnih misnih slavlja i podjele sakramenata, tj. ostavljena mogućnost da mise slave samo svećenici bez vjernika.

Iskreno, čekala se takva vijest i mnogi su je očekivali sa strepnjom, kako klerici tako i vjernici. Ni jednima ni drugima nije lako ostati bez misnoga slavlja, što je najbolje ilustrirao jedan propovjednik nedavno pitajući se kako će izgledati Uskrs bez mise ili kome će on pjevati Kristovu muku u vazmenom trodnevlju? Samome sebi u praznoj crkvi valjda.

No kako je objavljena usred te noći, tako je ta vijest ekspresno u istoj noći i nestala s internetskih stranica Riječke nadbiskupije i jednog marijanskog svetišta, jer se utvrdilo da je bila preuranjena, tj. da se radilo tek o prijedlogu kojega su biskupi trebali usvojiti sljedećega dana.

Zašto se nekome u Rijeci žurilo objaviti to dan prije ili je doista riječ o pukoj omašci, sada se može nagađati, no ono što je tom objavom izbilo na svjetlo dana jest potpuna nepripremljenost Crkve za krizno komuniciranje. Naime, premda se radi o događaju od enormne važnosti za Crkvu, kako svećenike tako i vjernike, nikome u crkvenom vrhu u Hrvatskoj nije palo na pamet to prethodno iskomunicirati s medijima, barem onima kojima vjeruju i s kojima se mogu unaprijed dogovoriti.

I to u vrijeme kada državni Krizni stožer briljantno komunicira s javnošću o ovoj očiglednoj krizi. Da su se u crkvenom vrhu barem malo ugledali na Krizni stožer, kao što su ugledali u „sanitarnim mjerama" prije toga i bili hitri u zabrani rukovanja kod pružanja mira, pražnjenju škropionica od blagoslovljene vode i dopuštanju pričesti samo na ruke.

Mnogi upravo crkvenom vrhu zamjeraju da se ponaša u duhu svjetovnih vlasti te vele da Crkva nije „sanitarna inspekcija" i da mora pružiti pastoralnu i duhovnu pomoć svojim vjernicima, a ne sve svesti samo na praktične higijensko-zdravstvene upute. Tim uputama odiše i nacrt koji su ishitreno objavili u Rijeci, premda doznajemo kako ni biskupi nisu jednoglasni u vezi s uvođenjem tih zacrtanih mjera, pa ima onih koji drže da ih ne treba primijeniti, nego treba raditi na jačanju „duhovnog imuniteta" vjernika i naroda, jer je su za onaj tjelesni zadužene meritorne zdravstvene institucije.

I upravo je pitanje dokidanja svetih misa najbolnije za vjernike. Odnosno kao što je nedavno jedan propovjednik citirao Evanđelje u kojemu farizeji pitaju Isusa zašto njegovi učenici ne poste kad i ostali, pa im on odgovara da ne mogu postiti dok je zaručnik s njima te da će postiti kad ostanu bez njega. Mise u vrijeme korone „zaručnik" su današnje Crkve i očigledno će se ostvariti evanđeoske riječi pa će vjernici postiti u čežnji za svojim „zaručnikom", kojega može dokinuti jedan biskupski dekret.

Dakako, sve mjere predostrožnosti i sve što propisuju civilne vlasti ljudi i Crkva moraju slušati i slijediti. Odnosi se to i na odluke crkvenih vlasti. No valja priznati da se Crkva ipak ravna i po nebeskim, a ne samo po zemaljskim kriterijima. Prihvati li samo zemaljske, u opasnosti su duše onih zbog kojih je ustanovljena.

A izvući će i deblji kraj u ovome boju. I može pretrpjeti poraz od mikroskopski sitna virusa, koji je manji i od onog najmanjeg gorušičina zrna iz Evanđelja, a koji prispodobljuje vjeru koju valja imati u svim situacijama u životu. I lijepim i ružnim. I u pandemiji i bez nje.*