Država u kojoj nema opozicije, nema ni vlasti. Ne da nema vladajućih i vlastodržaca, nego nema pravoga vodstva, koje je u stanju voditi jednu državu suvereno na svim njezinim područjima. Hrvatska bez vizije najbolji je primjer takvoj tezi, jer razmrvljena opozicija s još uvijek nekonsolidiranim HDZ-om, postojećoj smušenoj i nemuštoj vladajućoj koaliciji jamči potpuni mir u aktualnom glavinjanju bespućima hrvatske političke zbiljnosti, otvarajući joj pritom širom vrata da Hrvatsku, zbog bezidejnosti i koncepta nacionalnog razvoja, zauvijek surva u provaliju iz koje nas nitko više neće moći izvući.
No, na političkom obzorju u ovom trenutku snažno se pojavljuje netko na koga, de facto, nitko na političkoj sceni nije računao. Oni su do jučer bili tretirani kao politički privjesak, nacionalna truba, desničarski trbuhozborci i vazda dobrodošao folklor, ali nakon subotnje propovijedi u Mariji Bistrici zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića sve biva drukčijim.
Radi se, dakako, o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, koja je u ovome trenutku najjača opozicija političkom establišmentu u Hrvatskoj. I to ne samo lijevima nego i desnima.
Pljuska i lijevima i desnima
I jednima i drugima ozbiljno je priprijetila da se prestanu poigravati sa životom i dostojanstvom ljudi i s nacionalnom sudbinom. A koliko su pritom, barem oni vladajući, to ozbiljno shvatili, najbolje govori podatak da za mjesec i pol za vatikanskim stolom kane otvoriti pitanje hrvatsko-vatikanskih ugovora. Kuku, kojeg li političkog sljepila!
Crkva, naravno, ne može biti prava opozicija u političkom smislu, niti za to ima ikakvih instrumenata. Nema čak ni snage osnovati i stati iza vlastite političke stranke (pokazao je to neuspješan eksperiment s HRAST-om), ne može osposobiti ni vlastite zastupnike da uđu u parlament (don Ivan Grubišić najbolji im je poučak) i ni na koji način ne može utjecati na politička previranja ni sada ni u budućnosti. Međutim, Crkva može stati iza interesa naroda.
Karamarkov HDZ bjesomučno se bavi reorganizacijom vlastite reorganizacije, u kojoj više ne padaju samo glave dojučerašnjih barakaša i stjegonoša nego se razaraju gradske i općinske ćelije, i to ne kako bi se spremila stranka za preuzimanje vlasti na sljedećim izborima, nego očito kako bi se iskušanim partijskim jednoumljem protkalo sve od baze do vrha. Vlada koju je Karamarko nedavno sastavio u sjeni bila je valjda jako težak izbor jer na tramvajskoj stanici kod Trga žrtava fašizma nije bilo više ljudi koji su čekali tramvaj, a intervencije HDZ-a na sumanute poteze ove vlasti (barem o pitanju rastakanja nacionalnog blaga i rasprodaje Hrvatske) ravne su replikama na sastanku nekog kućnog savjeta na kojem se glože oko postavljanja žlijeba ili farbanja haustora.
Sam HDZ ne može se ni približiti Kaptolu. Zašto do danas nije, primjerice, došlo do susreta (inače u Crkvi dobro kotirajućeg) Karamarka i kardinala Bozanića? Odnosno, zašto je put do Kaptola prije izbora u HDZ-u pronašao čudnovati Domagoj Milošević, koji se silno želio zaogrnuti demokršćanskim ogrtačem, ali su se na Kaptolu uhvatili za glavu kad su vidjeli da ni Domagoj ni Milošević nisu znali odgovoriti gotovo ni na jedan od postulata suvremenog demokršćanstva.
Crkva je očito u ovome trenutku odlučila na sebe preuzeti odgovornost za naciju, jer misli da jedina ima dovoljno zdrave pameti i povijesnog iskustva da vidi da u državi bez vlasti i opozicije kola strmoglavo jure nizbrdo.
Nakon Sanaderova kraha, u Crkvi su svjesni da o pravom demokršćanstvu na hrvatskoj političkoj sceni mogu samo sanjati i da u skoroj budućnosti nitko neće dobiti “charte blanche” za svoje političko poslanje ma koliko se pobožno križao i zaklinjao u demokraciju.
Uljuljkana u privilegije
Pritom postoji još nešto, na što političke elite gledaju bahato i s prijezirom s visine, a to su inicijative katoličkih udruga, koje su upravo na političkim pogreškama vladajućih i oklijevanju opozicije uspjele mobilizirati vrlo široku bazu ljudi na obrani kršćanskih i općeljudskih vrijednosti. I postali tako relevantna politička snaga na društvenoj sceni, jer su jedini u trenu kadri prikupiti npr. pola milijuna potpisa za raspisivanje referenduma protiv odluka vlastodržaca. I u svemu tome imaju podršku najviših crkvenih struktura, kojima je očito dosta da u 20 godina hrvatske samostalnosti nema ni traga onakvoj državi kakvu je većina u ovoj zemlji sanjala. I kakvu je Crkva zdušno stvarala i podupirala na njezinim počecima. Da bi se kasnije, doduše, i sama uljuljkala u blagodati raznoraznih politički stečenih privilegija, kojih se i sama mora odreći kako bi postala još autentičnija u svojoj sadašnjoj (o)poziciji. U Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj ima značajnih ljudi koji misle da su jedina ozbiljna protuteža svima koji drže konce u ovoj državi. Bili oni na vlasti ili u oporbi, svejedno. Jer ionako zajednički dugoročno rade na štetu naroda, kojega se Katolička crkva u Hrvatskoj u svome poslanju ni po koju cijenu ne kani odreći.
Ja sam svjestan da mi Srbi uzalud ovuda provociramo, ali ovo nam dođe dobra terapija za lječiti naše psihološke traume poslje Oluje.