Crkva se ponaša kao neovisna institucija u okviru druge države

Današnju besjedu započinjem iskazom: bilo bi netočno i nekorektno reći da se zločini pedofilije događaju samo ili ponajviše u Rimokatoličkoj crkvi. Poznato je da ih ima u svim vjerskim zajednicama i u svim segmentima ranih i suvremenih društava, pa tako i hrvatskoga. Tu zastrašujuću činjenicu potvrđuju i podaci izneseni na sjednici Hrvatskoga sabora 11. srpnja 2018., na kojoj je kazano da se u Hrvatskoj povećava broj kaznenih djela spolnoga zlostavljanja djece i da od svih seksualnih delikata ono čini 76 posto, što u brojkama izgleda ovako: godišnje imamo oko 510 djece žrtava seksualnog nasilja i oko 300 počinitelja tih zlodjela.

Međutim, u registru imamo, prema službenoj statistici, oko 1400 pedofila. Ne čudi stoga da su radi zaštite maloljetne djece svi zastupnici, svejedno kojoj političkoj opciji pripadali, podržali usvajanje izmjena Kaznenoga zakona i Zakona o pravnim posljedicama, rehabilitaciji i kaznenoj evidenciji.

No, unatoč tim javno iznesenim podacima o nimalo lijepoj hrvatskoj maloljetničkoj ‘zlostavljačkoj’ zbilji, pažnju javnosti kod nas, kao i drugdje u svijetu, ne zaokupljaju toliko seksualne perverzije tzv. civilnih seksualnih zlostavljača, koliko onih uglednika koji se nalaze u okviru vjerskih zajednica, a posebno u okviru Rimokatoličke crkve. Koliko je to teška tema u toj vjerskoj zajednici, svjedoči i činjenica da je papa Franjo, svjestan značenja gubitka povjerenja koje katolički vjernici imaju u svećenika, izjavio početkom svoga pontifikata da se osjeća „pozvan preuzeti teret i tražiti oprost za zlo koje su počinili neki svećenici seksualnim zlostavljanjem djece“. A riječ je o nečasnim djelima koja su, iako unutarcrkvenim odredbama regulirana, dugo bila tabu-tema i ignorirana, sve do sredine devedesetih godina. Senzibiliziranje javnosti za te događaje ohrabrilo je mnoge žrtve seksualnog zlostavljanja da javno iznesu svoja iskustva iz susreta sa svećenicima i biskupima, ali i prisilila nadležne crkvene vlasti da se pred vjernicima, ali i drugima, suoče sa zbiljom koju su mnogi od njih poznavali, ali se nisu javno očitovali. Temeljem iskaza žrtava seksualnog zlostavljanja započeli su i mnogi sudski procesi nakon kojih su mjesne crkve morale plaćati visoke novčane odštete. Jedan od takvih procesa imao je nedavno u Australiji i poseban epilog.

Naime, kako je ovih dana objavio Tiskovni ured Svete Stolice, a prenijeli svjetski mediji (među njima i hrvatski), papa Franjo prihvatio je ostavku na pastoralno vodstvo nadbiskupije Adelaide u Australiji msgr. Philipa Edwarda Wilsona nakon što je on osuđen za prikrivanje seksualnoga zlostavljanja djece u Crkvi. Prema istom izvoru, msgr. Wilson je u svibnju osuđen na jednogodišnji pritvor „jer nije prijavio optužbe protiv svećenika pedofila iz sedamdesetih godina“, čime je postao „najviši službenik Rimokatoličke crkve na svijetu koji je osuđen za prikrivanje pedofilije“.

Također, čileanski biskupi su prije nekoliko dana poslali pisanu izjavu da „ponizno priznaju da su iznevjerili kao pastiri jer nisu slušali, vjerovali ni sudjelovali u pomoći žrtvama velikih grijeha i nepravdi koje su počinili crkveni službenici” i zbog toga se ispričavaju žrtvama i preživjelima. Objavili su i „popis zbog zlostavljanja dosad osuđena 43 klerika, od kojih su civilni sudovi osudili 17 svećenika i jednoga đakona, a 25 dijecezanskih svećenika i redovnika sankcionirali su crkveni sudovi“.

Ako bismo odnose prema prikrivanju pedofilije u Australiji i Čileu željeli usporediti s onima u Hrvatskoj, vidjeli bismo da nam to uopće ne bi bilo moguće, jer ovdje, naime, kad je riječ o suradnji državnih i crkvenih vlasti vezano uz zločine pedofilije, vrijede neki drukčiji paragrafi, što potvrđuje i nastup zadarskog nadbiskupa i sadašnjega predsjednika Hrvatske biskupske konferencije msgr. Želimira Puljića koji je u ožujku 2012. u povodu medijskog praćenja slučaja bibinjskoga župnika osumnjičenog za pedofiliju rekao da „Crkva ne podliježe državnim zakonima koji se odnose na obveznu prijavu saznanja o počinjenju teškog kaznenog djela” čime je zapravo sasvim jasno poručio da Crkva u Hrvatskoj ne priznaje postojanje dviju zasebnih zbiljnosti, one crkvene i one državne, nego se ponaša kao sasvim neovisna institucija u okviru druge države, a država, u ovom slučaju Republika Hrvatska, prihvaća takav ponižavajući položaj. A to potvrđuje i posljednji slučaj splitskog svećenika pedofila i neprijavljivanje njegova zločina policiji i DORH-u od strane crkvenih vlasti koje su znale za to kazneno djelo, ali ga nisu prijavile, već su same provodile istragu.

Međutim, i sada kada je stigla obavijest iz Vatikana da se osumnjičeni fratar otpušta iz Reda franjevaca konventualaca i da mu se „trajno zabranjuje slavljenje sakramenata, poučavanje te bilo kakav javni nastup u ime Crkve“, na stranicama Hrvatske biskupske konferencije (www.hbk.hr) kao ni na stranicama Splitsko-makarske nadbiskupije (www.smn.hr) još uvijek nema isprike žrtvama i preživjelima.