Kada kardiolozi žele pomnije ispitati u kakvom vam je stanju srce, priključit će vas na aparate i izložiti dodatnim opterećenjima poput hrčka. U proučavanju životinjskog svijeta biolozi i zoolozi neće prezati od toga da zarobljene jedinke ili skupine neke vrste izlože posebnim uvjetima ili da im, recimo, postave kojekakve prepreke na putu do hrane. Kemičari oduvijek elemente i tvari koje proučavaju pale, kuhaju, smrzavaju, režu i drobe.
Masovne eksperimente nad velikim skupinama ljudske vrste dosad su, pak, mogli poduzimati samo masovni zločinci. I zato su ovi pandemijski dani zlatno doba za sve znanstvenike koji se bave proučavanjem ljudske vrste, od antropologa, sociologa i psihologa do ekonomista i politologa. A o medicinarima, kojima smo prepustili zaštitu svoga zdravlja i mnogih života, da i ne govorimo. Dobar dio čovječanstva vrlo voljno pristao je biti zatvoren i zaključan u kaveze i čitave labirinte pregrada, ograda i zabrtvljenih granica. I sve to od straha od oku nevidljivog poluživog organizma. Virus više nikome neće biti samo metafora nečeg skrivenog, podmuklog i opasnog što vreba i prijeti da se raširi i sve obuzme i proždre.
Sve u svemu, dobri smo, disciplinirani, poslušni i organizirani, premda je većina oblika ljudskog organiziranja, udruživanja i zajedničkog djelovanja na ispitu, usred eksperimenta pod opterećenjem, u vrlo posebnim uvjetima. Ljudskost se još prilično dobro drži, ili nam se barem čini da smo ipak kao vrsta skloniji pomagati jedni drugima nego jedni druge proždirati. Nadajmo se samo da “eksperiment” neće potrajati predugo i učiniti da se počnemo masovno odricati upravo tih karakteristika po kojima se ljudska vrsta razlikuje od ostalih stvorova, od empatije i solidarnosti. Mnogi političari, pa i vođe najmoćnijih zemalja ovu situaciju brzo su i prilično olako nazvali ratom. Pri tom su se i sama ta “moć” i njezine glavne poluge – ekonomsko bogatstvo i vojna sila – našle pod ozbiljnim upitnikom. Vidjeli smo ovih dana kako virusić prilično lako i brzo iz stroja famozne američke borbene spremnosti može izbaciti najveću naoružanu grdosiju što ju je čovjek smislio i proizveo, nosač aviona s posadom od nekoliko tisuća ljudi i arsenalom dovoljnim da uništi jedan lijep dio kugle zemaljske.
Kao osobnu digresiju ovdje ću samo navesti da mi je drago i da se pomalo ponosim aktualnim hrvatskim predsjednikom koji ustrajno odbija pristati uz ratnu terminologiju i sve pravne i političke posljedice koje iz nje mogu proizaći. U najbližem susjedstvu imamo dijametralno suprotan primjer predsjednika koji je pandemiju pretvorio u svoj osobni narcističko-militaristički horror-show i dozlaboga patetične svakodnevne glumačke nastupe i ispade. Silnu važnost u ovim okolnostima imaju i milijardama ljudi dostupni komunikacijski kanali, famozne društvene mreže. I prije ovih posebnih okolnosti društvene mreže su već stvorile jednu novu vrstu identiteta ljudi koji su na njih bez prestanka priključeni. Već se ionako temeljito proučava učinak te silne buke u globalnim komunikacijskim kanalima na naš život i način na koji reagiramo na pojave i događaje oko nas. Lažne vijesti, širenje panike i gnjeva. Osobito ovog posljednjeg.
Čuo sam ovih dana na jednom podcastu vrlo poučnu, zanimljivu i za naše doba rijetko argumentiranu raspravu na tu temu u kojoj je jedan od sudionika taj identitet opisao riječima: ljut sam – dakle postojim. Da, društvene mreže istodobno i uzrokuju, a potom kanaliziraju i neizmjernom snagom umnažaju ljutnju i nezadovoljstvo mnogih ljudi svim i svačim. Od onih koji su ljuti i frustrirani zbog globalne urote, bivajući vrlo uvjereni da je sve ovo s koronavirusom jedna svjetska zavjera, velika laž i namještaljka u korist nečega ili nekoga tko još nije jednoznačno i potpuno jasno identificiran. Do onih koji rigaju vatru na svakog tko na bilo koji način ispada iz stroja već i samim postavljanjem nekih sasvim logičnih pitanja o cijeloj pandemiji i načinu na koji su političari, potpomognuti znanstvenim autoritetima, odlučili protiv nje djelovati, ili ne djelovati. Ovaj drugi fenomen zdušnog pristajanja uz sanitarnu diktaturu sjajno je u nekoliko rečenica opisao naš beogradski kolega Teofil Pančić u svojoj kolumni u tjednom časopisu Vreme, kolumni čiji se naziv “Nuspojave” pokazao osobito prikladnim baš za doba korone.
Dakle, Pančić piše: “Čak ni bezuslovni pristanak nije dovoljan: suštinski, potrebno je voleti vanredno stanje. Propagirati ga. Uzdizati njegove vrline, ili barem njegovu neophodnost koja ne sme biti propitivana Jer Je Tako I Nikako Drukčije”. Kako god bilo, svi smo dio velikog, zamalo pa globalnog eksperimenta u kojem je sve što jesmo i što smo mislili da znamo o svijetu u kojem živimo stavljeno pod posebno opterećenje, koje će sasvim sigurno potrajati. Kažem zamalo zato što i dalje postoji barem koja milijarda “neumreženih” ljudi koji se i dalje nose s bijedama, bolestima i smrtima prema kojima je taj naš globalizirani svijet i dosad bio, a i ostat će, gluh, slijep i bešćutan. Na koncu, o svemu će ovome morati duboko promisliti i svojim stadima i sami sebi mnogo toga objasniti i kršćanski teolozi.
Da sam ortodoksan, da ne kažem pravoslavni katolik, bio bih itekako zbunjen u ovo preduskrsno i uskrsno vrijeme činjenicom da je moja Crkva tako spremno, nasuprot tisućljetnim dogmama i tradiciji, dala prednost zdravlju tijela pred zdravljem duše i da su televizija i Facebook zamijenili pričest. U najsvetije vrijeme godine za sve kršćane crkve su prazne. Nema križnih puteva, nema procesija. Ne pjevaju se muke, kipovi mrtvog Isusa u crkvama položeni su u grobove pred koje nitko neće doći i pred kojima neće biti kostimiranih stražara. Baš kao u biblijska vremena kada su se svi Isusovi apostoli, osim jednog, kada je zagustilo – razbježali.
Papa služi mise praznoj bazilici sv. Petra čija je veličina i raskoš obesmišljena. Ove godine odustao je čak i od simboličnog pranja nogu svojoj braći i sestrama. Premda inače sporedan lik, čini mi se da je jedini ostao i postao glavni Pilat. Vjernici i nevjernici, svi peremo ruke.
>>> Pogledajte kako izgleda Križni put u Rimu
Mislim da je Pofuk puno više htio reći, no nije se usudio, opasno je.