Crkvenac: Industriju je ugušio jak uvozni i interesni lobi. Ja to nisam uspio spriječiti

Fiksni tečaj kune, koji je u Hrvatskoj uveden 1994., prema hrvatskim ekonomistima bio je jedan od velikih razloga gušenja poljoprivredne proizvodnje.

– Tečaj služi za korekciju lošije produktivnosti. Kad ga fiksirate i otvorite tržište, što tu možete!? Istodobno, treba imati na umu da drugi imaju dampinške cijene. Europska unija imala je velike subvencije za poljoprivrednu proizvodnju, ne može mi nitko objasniti da se kilogram rajčica iz Španjolske može prodati za kunu. To ne ide, prema troškovima. Ali, to je politika EU. Problem je u tome što oni imaju politiku, a mi je nemamo. Barem nemamo hrvatsku politiku – objašnjava akademik Gordan Družić.

Uloga tečaja kune

Naime, kad je 1994. određen nizak tečaj strane valute, uvozna roba postala je jeftina, a domaća skupa tako da domaći proizvođači nisu mogli ni troškove pokriti. Tako je došlo do toga da se poljoprivrednicima moraju davati subvencije.

– Čim se daju subvencije, onda je to politička odluka i slijedi borba interesnih grupa tko će više dobiti – objašnjava Ljubo Jurčić.

Što se tiče subvencija, HSS je stranka koja je ''doktorirala“ reketaranje vlada u kojima je bila koalicijski partner.

– U konačnici, oni koji su se borili za poljoprivredu i seljake na taj način zapravo su se borili za njihovu naklonost i glasove. Poljoprivrede nigdje, a mi smo utukli silne novce – izjavio je Crkvenac. Samo je, primjerice, Račanova vlada morala ispuniti zahtjeve HSS-a u visini od četiri milijarde kuna.

Ljubo Jurčić također se prisjetio kad je ministar poljoprivrede Božidar Pankretić ''ucijenio“ Vladu.

– HSS-ovci traže 400 milijuna kuna zbog suše, novac za koji se mogla otkupiti gotovo sva pšenica. Vlada sazove župane, a oni kažu nije tako velika suša, neće biti ni 20 posto štete, ali, ako vi dajete novac, mi ćemo uzeti. To je bila čista politika kupovanja glasova – kaže Jurčić.

Kad su poticaji posrijedi, uspostavljena je dvosmjerna komunikacija između poljoprivrednika glasača, primatelja poticaja, i svake hrvatske vlasti koja odlučuje o visini i distribuciji poticaja.

– Nitko ne postavlja pitanje kako se poticajem uopće može nazivati davanje koje rezultira padom proizvodnje... Da bi apsurd bio cjelovit, prozivaju se samo oni koji poticaje uistinu koriste za investicije u poljoprivredu, a pribavljaju i sredstva iz drugih izvora, kao što je PIK Belje, Vukovar i Vinkovci – dodaje akademik Ferdo Bašić.

Božidar Pankretić se ne slaže s tim. On tvrdi da mnogi poljoprivrednici, koji su dobili poticaj, i danas proizvode. Liberalizacija uvoza, uza sve ostalo, također je kriva za propast Slavonije. Ona je od 1991. bila takva da se, doslovce, u Hrvatsku bez ikakvih sanitarnih i drugih kontrola pod etiketom hrane uvozilo sve i sva.

Liberalizacija uvoza

– Ako se šleperima iz Nizozemske isplati uvoziti i proizvode male jedinične vrijednosti kao što su krumpir i luk i da budu jeftiniji od domaće proizvodnje, to znači da nešto duboko ne funkcionira u društvu. Zbog toga bi trebala gorjeti sva crvena svjetla, međutim, ne gore – primjećuje akademik Družić, dajući tim primjerom do znanja da Hrvatska nema nikakvu stratešku politiku kad je riječ o proizvodnji hrane. Do 1991. poljoprivredna i stočarska proizvodnja bila je, primjerice, vezana za hotelsko-ugostiteljske komplekse na Jadranu, ali danas više nije. Današnji hotelski lanci kupuju sve iz uvoza – od hrane do bešteka i plahti.

– Uvozni lobi je uništio hrvatsko gospodarstvo, osobito poljoprivredu. To je sve mafija i za to su odgovorni redom svi hrvatski premijeri – optužuje Branimir Glavaš. Prema njegovu mišljenju, uvozni lobi zapravo vlada politikom jer tajkuni imaju prevelik utjecaj, masovno uvoze jeftinu i nekvalitetnu robu i guše domaću proizvodnju.

Mato Crkvenac, ministar financija u Račanovoj vladi, nije uspio sputati uvozni lobi koji je zatekao.

– Poguban je bio razvoj uvoznog lobija s interesnim skupinama koje su bile povezane s najvažnijim političkim i nacionalnim faktorima prije Račanove vlade, s tim da su one stalno djelovale. Uvozni lobi ugušio je domaću proizvodnju jer se na uvozu zarađivalo 60-70 posto, a na domaćoj proizvodnji poduzeće ne može imati profit viši od šest-sedam posto – izjavio je Mato Crkvenac koji priznaje da nije mogao nikako spriječiti uvoz.

Osim poljoprivredne proizvodnje, u Slavoniji je propala i industrija koja je tehnološki bila na razini ili korak iza zapadnoga svijeta.

Stradanje proizvodnje

– Đuro Đaković je bio dobra kompanija, tehnološki, proizvodio je najsloženije proizvode poput tenka T84. To je slika sposobnosti da se proizvede sofisticiran proizvod s visokom dodanom vrijednosti – kaže Ljubo Jurčić. Smatra da su se u Đuri Đakoviću trebala dogoditi prestrojavanja i organizacija prema novonastalim okolnostima, tržišnoj ekonomiji. Drvna i tekstilna industrija u Slavoniji također su propale. Dakle, ono što su hrvatski političari propovijedali da će tržište sve riješiti potpuna je prijevara. Na tržištu prolaze proizvodi, a država stvara sustav kako će nastati konkurentan proizvod.

Akademik Bašić za naše nedaće krivi hrvatske političke elite „nepripremljene za upravljanje državom, a vrlo vješte i maštovite u borbi za opstanak na vlasti, i to zbog svog političkog ishodišta u jednoumlju, koje nikada nije razumjelo i prihvatilo poljoprivredu“.

To se najbolje vidi po retorici. Hrvatski političari, unatoč tome što su manje-više seljačkog podrijetla, toliko preziru selo da ga nazivaju „lokalnom zajednicom“, ne žele koristiti čak ni retoriku EU – „ruralni razvitak“.

– Nemamo sustav tako da smo kao razbijena vojska, spašava svatko sebe – zaključio je Jurčić.

>>Hrvatska žitnica triput je temeljito uništena u posljednjih sto godina

>>Strateški zanemarenu Slavoniju i Baranju Vlada RH vodi u propast