Polako se nižu primjeri iz kojih se može zaključiti, poput prekjučerašnje propovijedi kardinala Bozanića, kako crkveni vrh daje laganu prednost HDZ-u i predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović u predizbornoj kampanji za Pantovčak.
Kardinal Bozanić, dakako, nije to izrijekom rekao, no njegove su riječi mahom svi tako protumačili, baš kao i susret biskupa Hrvatske biskupske konferencije s premijerom Plenkovićem u listopadu, kad su analitičari pomalo s nevjericom upirali prstom u onaj dio Vladina priopćenja u kojemu se kaže kako biskupi podupiru rad ove Vlade, jer bi to onda uključivalo, npr., i izglasavanje Istanbulske konvencije, pitajući se je li pri njegovu sastavljanju bio suglasan i Kaptol, tj. Ksaver kao sjedište HBK.
Katoličke škole nisu štrajkale
Dakako da je bio. Vidjelo se to prošlih dana u još nekoliko navrata. Biskupi su, naime, neetičnim ocijenili štrajk prosvjetara protiv Vlade, otvoreno se time stavljajući na Vladinu stranu, a i od kardinala Bozanića na propovijedi u Remetama moglo se čuti kako su djeca prevelike žrtve štrajka, što su mnogi protumačili kao kritiku štrajkaša. Tome treba pribrojiti i to da najveća većina katoličkih škola nije štrajkala.
No najupadljiviji bio je primjer javnog odricanja riječkog nadbiskupa mons. Ivana Devčića od istupa popularnog vjeroučitelja Marina Miletića na prosvjedu na Trgu bana Jelačića, iza kojega je, kako tvrde dobro obaviješteni, stajao upravo pritisak iz Banskih dvora na mons. Devčića. S time da je cijenu toga političkog pritiska prvi platio p. Ike Mandurić, kojemu je zabranjeno javno djelovanje nakon što je predsjednicu Grabar-Kitarović na Facebooku kritizirao zbog izjava o prakticiranju joge. Ispod crkvene površine stanje ipak nije tako jednostavno.
Naime, već od pojavljivanja M. Škore kao potencijalnog predsjedničkog kandidata crkveni se korpus, od župnika do redovnika, raspolutio na one koji su za njega i one koji su za predsjednicu. Nerijetko se vode žestoke polemike među svećenicima, no ni sami biskupi nisu unisoni u tome pogledu. Ne podržavaju svi HDZ i aktualnu predsjednicu, kao što se to vidi iz nabrojenih primjera. No ti glasovi zasad ne izlaze u javnost.
U svojoj strategiji HDZ i predizborni tim Kolinde Grabar-Kitarović usmjerio se na pridobivanje pažnje klera i crkvenog vrha. Ona tu koristi i svoju poziciju, pa dijeli odlikovanja i priznanja kleru, što je legitimno, ali ipak očito korišteno (i) u predizborne svrhe. Tim Miroslava Škore fokusirao se pak na drugu grupaciju, a to su vjerničke udruge, koje su na svojim leđima iznijele referendumske inicijative i čine snažan pokret laikata, s vrlo dobro organiziranim aktivistima.
Izlazeći im ususret Škoro je poručio da će npr. sudjelovati u Hodu za život sljedeće godine, što je izazvalo ovacije u jednom njihovom dijelu, ali je mu je iz drugoga poručeno da je prošle Hodove za život eskivirao. No to manje govori o Škori, a više o homogenosti tih laičkih udruga, koje su svoju krhkost najzornije pokazale upravo na referendumskom pitanju, kada je došlo do podjele, kako bi se namirila liderska ega tih pokreta.
Pa dobro upućeni tvrde da bi tako moglo biti i u predizbornoj kampanji za Pantovčak, jer se već „ispod stola“ s nekim udrugama i pokretima trguje s mogućim utjecajima i pozicijama.
Josipovića birali vjernici
No, za procjenu stvarnog odnosa Crkve, klera i vjernika prema izborima treba znati nekoliko stvari, a ključna je ta da biskupi nemaju „daljinski upravljač“, kojim bi vjernike mogli uputiti kojem od kandidata dati glas. Pokazalo se to najbolje pri izboru Ive Josipovića za predsjednika države, koji je pobijedio zahvaljujući upravo vjerničkim glasovima. Zapravo, drži se da se precjenjuje utjecaj biskupa na biračko tijelo tj. da je ta fama ostala kao relikt prvih izbora s početka 90-ih, kada je Crkva otvoreno dala podršku HDZ-u, koji je i na krilima Crkve došao do pobjede. Ali Crkvi je tada bilo u interesu srušiti komunizam.
Današnje crkvene vlasti nemaju više te motive. Koji su im onda? Jedna je teza da su biskupi po svome habitusu tipični HDZ-ovci staroga kova, a druga pak da nemaju nimalo motiva ni strasti za bilo kakvom promjenom jer je njima samima naprosto dovoljno dobro da bi bilo što riskirali i mijenjali. Na koncu, uđe li se u drugi krug, što će biti izgledno, o konkretnom dvojcu kandidata ovisit će i stav biskupa. Primjerice, sučele li se u drugom krugu Miroslav Škoro i Zoran Milanović, već sad možete pogoditi koga će biskupi preporučiti.
podržavanjem Kolinde ispada da je službeni stav Crkve na strani Istanbulske konvencije, Marakeša, krađe referenduma, omalovažavanjem dijaspore, a protiv Miroslava Škore koji je na protiv tih stvari, a jedini najavljuje dolazak na Hod za život?! u najmanju ruku čudan stav. vrijeme je da i njima narod pokaže što misli i izabere Škoru