Je li Real Madrid osvojio nebrojene trofeje vlastitim zaslugama ili im je pripomogao netko iz vladajućih struktura? Ako je istina ovo drugo, kako se provodila ta pomoć? Putem lojalnih sudaca i Nogometnog saveza? Je li Real primio najveću pomoć od vlastodržaca u vrijeme diktature Francisca Franca ili u doba demokracije? Sve su to pitanja koja postavlja katalonski novinar i redatelj Carles Torras u prijepornom filmu "Stvarni Real: Crna legenda bijele slave" (Madrid real: Llegenda negra de la glória blanca). Film je prikazan 16. listopada na katalonskoj TV3, uzburkao je duhove samo devet dana prije prvog ovogodišnjeg El clásica.
Film predstavlja najvažnije događaje koji su okružili Realov raketni uspon od solidnog španjolskog do vodećeg svjetskog kluba. Torras, Barcelonin navijač nastanjen u Madridu, za film je intervjuirao sudionike uzbudljivog vremena u kojemu je Real računao na podršku generala Franca. Među brojnim sugovornicima našli su se istaknuti realovci Alfredo Di Stéfano (nedugo prije smrti) i Ignacio Zoco, sudac Ildefonso Urízar Aspitarte, bivši Barcin predsjednik Agustí Montal, bivši član Realove uprave Gregorio Paunero i – Francisco Franco. Naravno, ne diktator, koji je preminuo prije 39 godina, nego njegov istoimeni unuk.
Središnja je teza filma da bez totalitarnog Francova režima Real ne bi imao tako raskošnu trofejnu zbirku. "Real i Franco bili su više od prijatelja", jedna je od rečenica koje peku Madriđane.
Najvažniji Realov predsjednik, Santiago Bernabéu, u Građanskom je ratu (1936.-39.) bio Francov suradnik i vojnik. Pripadnik jedinica koje su umarširale u Kataloniju postao je Realov šef u vrijeme kad je Barcelona bila marginalizirana zbog podrške Republikancima u ratu.
"Bernabéu nije mogao prigušiti svoje antikatalonstvo", kaže se u filmu. "Sviđa mi se Katalonija, unatoč Kataloncima", navodno je izjavio Realov čelnik.
Francovi su prsti vidljivi u ključnim epizodama koje su "madridistima" omogućile da podignu carstvo: u izgradnji stadiona Chamartín, današnjeg Santiago Bernabéua, i dovođenju najboljeg nogometaša tog vremena, Alfreda di Stéfana.
Velebni je Chamartín, veli Torras, financiran javnim novcem preusmjerenim u Realovu blagajnu. Di Stéfano je potpisao za Barcu, ali su ga Olimpijski odbor i Nogometni savez usmjerili u Madrid priznavši Realov sporazum s kolumbijskim Millonariosom, koji je djelovao izvan Fifina sustava.
Nakon što je otet Barceloni, Di Stéfano je rekordno brzo dobio španjolsko državljanstvo, kao i Ferenc Puskás malo potom, da ne bi punili kvotu stranaca.
Posrednik između kluba i državnog vrha bio je glasoviti Realov dopredsjednik Raimundo Saporta. "Imao je mnoge kontakte u režimu", potvrdio je Paunero, četvrt stoljeća Realov dužnosnik.
"Preko Reala ući ćemo u Europu", govorio je Saporta šefu države, uvjeravajući ga da pretvori madridske bijele u sredstvo političke promidžbe.
U svečanoj loži, diktator nikad nije slavio Realove golove, ali privatno jest. "Svaki put kad bi osvojili neki trofej, igrači su odlazili Francu", iznio je Paunero.
Navijač na pravom mjestu
Torras priznaje da je nemoguće dokazati da je Real kupovao suce, ali ističe da je šef sudačke organizacije, José Plaza, bio realovac. Dok je Plaza delegirao suce, Barca je osvojila samo jedno prvenstvo. Film se pozabavio i današnjim Realom pod vodstvom Florentina Péreza, člana konzervativne Narodne stranke. Real je svih deset naslova prvaka Europe osvojio kad je ta stranka bila na vlasti. To su mu omogućavali diskretni poticaji poput onog u travnju 2001. Deset mjeseci nakon što je Pérez preuzeo vlast, Grad Madrid kupio je od Reala pomoćne terene za 480 milijuna eura, pomogavši klubu da vrati ogromne dugove.
Aktualni film, o kojemu bruji Španjolska, zapravo je ekranizacija Torrasove knjige "Tajna povijest Real Madrida" (La historia oculta del Real Madrid), u kojoj je još detaljnije razradio tezu o Realovoj povlaštenosti. Madridski mediji, međutim, podsjećaju da Francov režim nije bio sasvim neprijateljski nastrojen prema Barceloni, iako ona 13 sezona zaredom, između 1961. i 1974., nije osvojila naslov. U dva je navrata, 1971. i 1974., Franco primio Barcinu upravu i od nje primio klupske zlatne medalje. Navodno su mu se prvi put zahvalili na prekvalifikaciji zemljišta radi izgradnje Palau Blaugrane i Ledene dvorane, a drugi put zbog dodjele 43 milijuna peseta pomoći.
Prijetnje smrću
Od intervjuiranih ličnosti, pobunio se Zoco, predsjednik Udruge veterana Real Madrida, ustvrdivši da su njegove izjave Torrasu izvučene iz konteksta.
– Mojim se riječima jako manipulirano. Kakve nam je usluge napravio Franco? Meni nikakve. Pokušavaju mi staviti u usta tvrdnju da nam je Franco pomagao, ali ni oni ne vjeruju u to. U nogometu su nam (Katalonci, op. a.) uvijek zavidjeli – rekao je Zoco.
Očekivano, Realovo je vodstvo obznanilo da bi moglo tužiti TV3 i Torrasa zbog uvrede i klevete, posebno zato što je među "junacima" i sadašnji šef Pérez.
– Realova bi me tužba iznenadila jer nisam iznio neistinu – kaže redatelj.
TV3 je već stao Realu na žulj kad je u veljači 2013. emitirao spot u kojemu su madridski igrači prikazani kao hijene. Real je podnio tužbu zbog uvrede, a sud je kaznio TV3 sa simboličnih 20.000 eura. Sada bi odšteta mogla biti veća.
Dok s jedne strane Real najavljuje sudsku akciju protiv TV-kompanije i autora filma, sam Torras razmatra tužbu protiv onih koji su mu proteklih dana uputili prijetnje – uključujući i ubojstvom.
"Skupljam 'tvitove' s prijetnjama te ću ih u kompletu poslati policiji."
>>Real preokrenuo protiv Barcelone, Suarez debitirao, Modriću ovacije
>>Goal: Modrić je odigrao savršeno, bez ijednog krivog dodavanja
Franco je navijal za Atletico tak da je to glupost da je Real zbog njega osvajal naslove. Isto tako dosta Realovaca je bilo streljano od Franca a i među pristašama Barcelone je bilo onih koji su ga podržavali, doduše ne puno ali ih je bilo. Franco je umro 1976 godine dakle skoro prije četrdeset godina a svi znamo koliko je Real osvojio titula i liga prvaka nakon toga.