Nakon što je referendumom poslije gotovo stoljetnog lutanja Crna Gora priznala samu sebe, "u regiji" je iznova postalo živahno. Dok je ovdašnji puk i referendum i njegove rezultate primio ravnodušno kao "njihovu stvar", hrvatskim se političarima pružila nova prilika da kažu što misle o toj najnovijoj novosti, što referendum znači ne samo za Crnu Goru nego i za Hrvatsku. I mahom su se, slijeva nadesno, složili da je ishod referenduma dobra vijest. Pa su se o toj ocjene usuglasili u ideološkom rasponu od Ivice Račana do Ante Đapića, složivši se još da bi Hrvatska "trebala prva priznati Crnu Goru" kao novu državu!
U jednom se odsječku hrvatskog intelektualno-političkog kruga odvajanje Crne Gore od Srbije tumači akademski hladno kao puka disolucija, kao nešto gotovo emocionalno ispražnjeno i lišeno velikih sentimenata. Pa, dakle, i kao politički čin koji bi trebao biti bez velikih i širih geopolitičkih posljedica "u regiji". No, nije sigurno da će referendum biti bez posljedica i za samu Crnu Goru i za njezino susjedstvo. Referendum je samo potvrdio stare crnogorske podjele, liniju povijesnog loma na "bjelaše" i "zelenaše". I nije sigurno da će tradicionalni pobornici jedinstva sa Srbijom, unionisti i zagovornici utapanja crnogorskog identiteta u srpstvu priznati poraz. Za njih je to ne samo njihov poraz nego i "poraz prađedova". Rezultat referenduma je krhak da bi violentni gorštaci zadojeni epskim pričama "Crnogorci su najbolji Srbi" bez opiranja prihvatili crnogorsku samostalnost.
Bez obzira na to koliko se zagovoronici crnogorske državnosti prije referenduma ljutili na "europske cinike", tj. na EU, i na njihov referendumski minimun od 55 posto, eurokrati su se očito vodili i povijesnim razlozima, pa i tradicionalnom podjelom na "bijele" i "zelene". Nije sigurno ni da će više od 55 posto za samostalnu Crnu Goru biti dovoljno da protivnici njezine samostalnosti demokratski prihvate poraz. Jer među njima su zatornici crnogorskog identiteta, uspaljenici velikosrskog ekspanzionizma, montanjari frustrirani ratnim porazima i skorašnjim gubitkom "srpskog Jerusalima" Kosova. A iste su ideje prisutne i u postmiloševićevskoj Srbiji. Nakon referendumskog poraza obožavatelja "dva oka u glavi" očekivati je da će vlast u Srbiji morati dati ostavku, što bi moglo i nominalno i realno radikalizirati Srbiju, a moguće je i Crnu Goru.
Vojislav Šešelj jest u zatvoru, ali šešeljizacija Srbije moguća je i bez njega. Nadati se je da eurokracija ima neke načine za smirivanje crnogorskih iredentista. Jer, dogode li se neki nemiri u Crnoj Gori, bit će to ne samo "crnogorska stvar". To bi bilo i dugotrajno "doviđenja" hrvatskom turizmu. Isto će s turizmom biti počne li nešto slično i u Srbiji glede moguće samostalnosti Kosova. Osim toga, preslagivanje regionalnog puzzlea radi "razbucavanja" njegove YU varijante možda i neće završiti odvajanjem Crne Gore, odnosno Kosova. Već ima diskretnih najava da bi se slagalica mogla i nastaviti, da bi se referendum, po uzoru na crnogorski, mogao organizirati i u srpskom dijelu Bosne i Hercegovine. Samo njegov bi rezultat bio plebiscitaran.
Tako bi, nakon odvajanja Crne Gore, sadašnja "Fruška gora i Srbija" mogla postati šira za polovicu BiH. Ima li neke logične zapreke i političkog jamstva da se to neće dogoditi? Da Hrvatska jednoga dana neće imati najduže granice s karađođevićevskom, šešeljevskom ili nekom drugom Srbijom? Unatoč preporukama opozicijskih lidera da Hrvatska prva prizna Crnu Goru, malo je vjerojatno da će to vlast učiniti prije Bruxellesa. A on vjerojatno neće žuriti: da bi se osvjedočio da li Crnogorcima "zakon leži u topuzu" te da bi još jednom proučio novu slagalicu.