Kao uvijek kad umre netko drag i znan, tako je i nakon odlaska Krste Papića na “vječne brežuljke” ostala tuga i neka neobjašnjiva metafizička praznina. Njegov odlazak u vječno tajanstvo nije samo jedno ljudsko utrnuće. Hrvatska je kultura smrću Krste Papića izgubila filmskoga klasika, ali ta tužna činjenica ujedno je i uzgredno svjedočenje o adoptivnoj osobini te kulture, o njezinoj dobrohotnoj primateljskoj tradiciji. Krsto Papić je istodobno i osebujni svjedok i podsjetnik na veliko značenje male crnogorske zajednice za hrvatsku kulturu. Svojim iznimnim djelom Papić je za sobom ostavio svijetli trag poput sličnih mu prethodnika koji nisu rođeni kao Hrvati, ali su urastanjem u hrvatsko društvo i doprinosom njegovoj kulturi postali nesporne nacionalne veličine.
Krsti Papiću je Hrvatska svojedobno bila prirodni izbor. Kao baštinik crnogorske tradicije koja je nostalgično žalovala za nestankom nekada samostalne Crne Gore i vremenom prije stvaranja karađorđevićevske Kraljevine SHS, Papiću je Hrvatska bila bliža od Srbije. Dolazeći iz obitelji tradicionalnih crnogorskih “zelenaša”, pobornika samostalne Crne Gore i protivnika “bjelaša”, tj. zagovornika teze da su Crnogorci zapravo “najčišći” Srbi, Hrvatska je Papiću bila logičan izbor. Kao, uostalom, i njegovu bliskom rođaku Veljku Bulajiću, čiji je otac bio brat Papićeve majke. S Bulajićem je i počeo svoju filmsku karijeru koja se življenjem i radom u Hrvatskoj pretvorila u hrvatsku filmsku klasiku. Njih dvojica, te slikar Dimitrije Popović i književnik Mirko Kovač već su dugo među najistaknutijim hrvatskim umjetnicima. Njima crnogorstvo nije smetalo da postanu integralnim čimbenicima hrvatske kulture.
Krstu Papića, iza kojega su već bile, danas antologijske, “Lisice”, režimski filmski kritičari rukovođeni partijskom estetikom već nakon “Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj”, napadaju zapravo politički. Mira Boglić, Stevo Ostojić i Ivan Salečić sumnjiče ga zapravo kao hrvatskog nacionalista. Slične se sumnje nastavljaju i nakon “Života sa stricem”, snimljenog po scenariju Ivana Aralice. Ti su njegovi igrani filmovi, uz izvrsne dokumentarce, bili istinsko svjedočenje o pravoj Hrvatskoj, suprotno onoj iz ideološki umivenih partijskih žurnala. Nedavno na HRT-u prikazane “Lisice” podsjetile su nas da je, uz Papića, supotpisnik scenarija bio i Mirko Kovač. Kao također autentični Crnogorac, i Kovač se još prije srpskoga rata protiv Hrvatske uživo i doslovce krvavo osvjedočio u divljaštvo srpske intelektualne čaršije kada mu je na skupu beogradskih reformista Ante Markovića kasniji četnički vojvoda dr. Vojislav Šešelj fotoaparatom razbio glavu. Kovač je već tada vidio da će morati bježati iz miloševićevske Srbije, ali azil nije potražio u nekim zapadnoeuropskim zemljama, nego je došao u Hrvatsku.
U Zagrebu je svoj egzil našao i politički i ljudski uspravan Jevrem Brković. Njegova ponosna figura i lik patrijarha svih su ratnih godina bili prepoznatljivi znak one druge Crne Gore, koja svoje čojstvo nije htjela poniziti služeći Slobodanu Miloševiću i ciljevima Velike Srbije. U Zagrebu i u Hrvatskoj je brojčano malo Crnogoraca. No, u toj malobrojnosti bilo je niz znanih koji su u Zagrebu desetljećima živjeli i bili srasli s hrvatskim društvom i hrvatskom kulturom. Uz Krstu Papića i Veljka Bulajića, crnogorskim je doajenom bio i pokojni Drago Kastratović, novinar VUS-a, glasoviti Drago Tović. Nakon što je Titov režim ugušio ‘71., Tović je postao hrvatskim političkim stradalnikom. I Papić je bio toliko saživljen s Hrvatskom da ga se sumnjičilo i kao hrvatskog nacionalista. On je, pak, samo nastavljač i dionik hrvatske tradicije, jednako prihvaćen kao i nekada Vatroslav Lisinski, August Šenoa i Vlaho Bukovac. Zato Papićeva ljudska konačnost i nije njegov kraj, jer će se njegova osebujna filmska poetika spominjati, a njegova hrvatski opora filmska pjesma smjerno će odjekivati njegovom Hrvatskom.