Kada je u petak ministar kulture Zlatko Hasanbegović razriješio dužnosti članove Stručnog povjerenstva za dodjelu potpora neprofitnim medijima, bilo je jasno da će izazvati snažne prosvjede lijeve kulturne i medijske scene, dosadašnjih korisnika fonda. Međutim, njihova tvrdnja da taj potez ugrožava medijske slobode, pluralizam ili čak temelje hrvatske demokracije – potpuno je promašena.
Naime, način na koji se tih tri milijuna kuna godišnje do sada dijelilo – od same ideje i njezine provedbe, kriterija dodjele i ljudi koji su o tome odlučivali, te na koncu postignutih rezultata – toliko je kompromitiran da je braniteljima projekta jedva ostao koji principijelan argument u rukama, osim, jasno, zaštite golog interesa.
Cijela je priča počela nakon propasti Vjesnika, kad je nova Kukuriku vlada tražila način da „zbrine“ rastući broj nezaposlenih novinara te ih na neki način zaduži i veže uz sebe. Analiza stanja koju je Ministarstvo naručilo i koja je poslužila kao podloga za projekt „pokazala“ je kako hrvatsko medijsko tržište ne funkcionira te da je potrebna snažna državna intervencija kako bi ga se “popravilo“.
Provedbu projekta od samog su početka pratile afere, učestale optužbe za sukob interesa, javne svađe i prepirke medija, kritike za nepotizam, netransparentnost, nejasne kriterije dodjele, promjene odluka u zadnji trenutak pod političkim pritiskom i tako dalje.
Izbor portala koji su dobivali značajne novčane potpore nije nikoga iznenadio – redom su ih dobivali nepoznati, radikalno lijevi portali mizerne čitanosti i utjecaja, loše napisanih tekstova, u kojima bi redovito bilo malo ili ništa originalnog istraživanja i stvarnog kritičkog sadržaja, a previše ideologije – konkretno, šablonskog oslanjanja na izlizane floskule iz arsenala kulturnog marksizma.
Time je promašena i sama svrha projekta. Umjesto promicanja pluralizma, dobili smo potpuno suprotne rezultate – zaoštravanje sukoba i raspirivanje „kulturnog rata“ ljevice i desnice, i rast utjecaja politike na medijsku scenu.
Stoga nema mjesta čuđenju da je cijeli krajnje ispolitizirani koncept financiranja neprofitnih medija došao na udar pri prvoj promjeni vlasti. Zašto bi nova vlada propustila priliku da preispita kriterije dodjele, promijeni članove komisije i krene financirati „svoje“ medije, potičući pluralizam na drugom kraju ideološkog spektra?
Najbolje bi bilo napustiti ideju da država treba direktno financirati medije. Jamac slobode novinarstva i bitne uloge koju ono ima u demokraciji, a to je efikasna kontrola vlasti, može biti samo jako tržište financijski nezavisnih privatnih medija koji se međusobno natječu za povjerenje svojih čitatelja, i ništa ne duguju raznim komisijama i partijskim službenicima.
Da Hrvatska ima funkcionalno medijsko tržište, pokazalo se isti onaj dan kad su ljevičarske udruge i mediji optužili ministra Hasanbegovića za zatiranje medijskih sloboda. Jedan njegov kolega ministar morao se odreći dužnosti pod pritiskom javnosti. To ne bi bilo moguće da svoju demokratsku ulogu nisu odigrali jaki, nezavisni, privatni mediji koje ne financira i ne kontrolira država.
Potpisujem cijeli članak osim zadnje rečenice. Na tvrdnju o "jakim, nezavisnim, privatnim medijima koje ne kontrolira država" mogu se samo gorko nasmijati. Kakvi su to "nezavisni" mediji kad je jednom od dva najjača dnevna lista bivša lijevo-liberalna vlast kroz institut predstečajne nagodbe (za koju brojni eminentni stručnjaci kažu da je pljačka ravna toliko prozivanoj privatizaciji) omogućila otpis više stotina milijuna kuna duga? Istovremeno se vlasniku jednog od vodećih lijevo-liberalnih portala izriče kazna "rada za opće dobro" nakon što je drugu firmu oštetio za skoro 3 milijuna kuna. Pa je onda bivša lijevo-liberalna vlast baratala postocima poreza koji će pojedinim novinama biti raspisan, što je nimalo skrivena ucjena. O HRT-u, televiziji koja bi trebala biti u službi građana a u kojoj je samo osam mjeseci nakon dolaska prethodne Vlade na vlast napravljena sječa urednika koju su tada nazvali uredničkom Bartolomejskom noći i koji je od tada čvrsto u rukama lijevo-liberalne opcije da i ne govorimo. Činjenica je da nisu naši mediji nimalo nezavisni, oni su čvrsto u rukama lijevo-liberalne opcije u Hrvatskoj, što se vidjelo i po šutnji svih tih medija u svezi pjevanja četničke pjesme najvišeg svećenika SPC u Hrvatskoj te odobravanju tih istih medija oduzimanju koncesije televiziji koja je na to upozorila, što je neviđeno za jednu demokratsku državu i izravan atak na slobodu medija. Da su zaista nezavisni, proglasili bi barem sat šutnje zbog tog nedemokratskog čina i solidarizirali se s napadnutim kolegama. Ovako je jasno o čemu je riječ.