Poznato je da Mirko Filipović (39) ne uživa u medijskim nastupima, no uoči subotnje borbe s Remyjem Bonjaskim često je pred kamerama, mikrofonima i diktafonima, ne samo na Novoj TV koja će meč prenositi. Gostovao je i više od sat vremena kod Grge u “Gladnim ušima”, a 56 minuta trajao je njegov intervju s nagrađivanim američkim borilačkim novinarom Arielom Helwanijem u emisiji “The MMA Hour”, a to su brojke koje daleko nadilaze njegovu potrebu za samopromocijom.
– Odradio sam to iz poštovanja prema Gloryju, najvećoj svjetskoj organizaciji u profesionalnom kik-boksu, iako inače baš ne volim intervjue.
Svaki poraz jednako boli
Zar mu nije važna slika koju će ljudi steći o njemu?
– Važna mi je u toj mjeri da me ljudi dožive kao normalnog. Za sebe mogu reći da nisam ekscesan i da u javnosti ne nastojim stvoriti ljepšu sliku o sebi nego se predstaviti onakvim kakav doista jesam. Dakle, nisam se uključio u kampanju za zaštitu životinja da bi netko rekao da imam dobro srce, nego zato što zaista volim životinje.
A u životinjskom svijetu najviše voli pse pa ih ima čak sedam.
– Imam tri psa u Zagrebu i četiri kod kuće u Privlaci i svi su spašeni. Neke sam doveo iz azila, a neke našao na cesti. Eto, prije mjesec dana pred kafićem našao sam napuštenog pekinezera. Odnio sam ga na Veterinarski fakultet da mu očitaju čip i da ga vrate vlasniku, no ispostavilo se da ga vlasnica ne želi natrag. Rekla je da taj psić, koji ima 5,5 kg, previše jede pa sam ga odveo k sebi.
Pekinezer je bio i Miki, psić uz kojeg je bio jako vezan.
– Nisam se u životu tako naplakao kao kada su mi javili da je Miki uginuo. Nekomu će to možda biti smiješno, no tog sam psića imao 16 godina, godinama je spavao na jastuku kraj mene i jako sam bio vezan uz to stvorenje. S Mikijem sam svašta prošao pa tako i dane bijede i podstanarstvo. Ne bih htio ispasti neki mučenik, no doista je bilo dana kada sam imao samo za burek i dva slanca i onda sam ih dijelio s Mikijem.
Dani bijede postali su prošlost kada je počeo zarađivati od svojih šaka, a egzistencijalna prekretnica, po njegovu kazivanju, dogodila se 19. kolovoza 2001. u Tokiju. Nakon samo 39 sekundi borbe protiv opakog Kazujukija Fujite. No, mnoge više zanima koji ga je poraz pogodio najviše.
– Kada me netko navede da o tome pričam, osjetim da me svaki poraz boli.
Mirko se nada da ga neće ništa slično boljeti u subotu navečer. Jednim dijelom i zbog toga što mu stariji sin Ivan, mali hrvač, baš taj dan slavi 11. rođendan. Želi li pobjedu njemu darovati?
– Niti bi to bio dar za dijete, niti će on borbu gledati uživo jer bi to za njega bio prevelik stres. Treba izvući živu glavu. Mogao sam i odbiti tu borbu i hvaliti se da u riznici imam pobjedu nad trostrukim K-1 prvakom. Iz te perspektive gledano, ja više riskiram, jer ako on pobijedi moći će reći da je bio neiskusan te 2002. kada sam ga pobijedio prekidom. Meni bi pobjeda sada dobro došla za nastavak karijere, dok bi me eventualni poraz mogao navesti na razmišljanje o tome što i kako dalje. I da izgubim, to se ne bi dogodilo zbog loše kondicijske pripreme, “zahrđalosti”, nedostatka eksplozivnosti... Čak i da me pobijedi nekim zalutalim udarcem to ništa ne bi promijenilo u gorčini poraza, ona je uvijek ista.
Devet čučnjeva sa 130 kg
Za Mirkovu kondicijsku pripremu i ovaj put brinuo se Mario Mlinarić. Čini se da Mirko ima sjajan “cardio” čak i u četrdesetoj.
– Nedavno me inspirirao norveški biatlonac Björndalen koji je u 41. godini osvojio olimpijsko zlato. Neki dan sam na treningu puls sa 172 za dvije minute spustio na 90, što govori da u sportskom smislu nisam star. Dakako, osim genetike moja je prednost i to što sam u stalnom treningu, što nisam kampanjac.
Dojmljive su i neke njegove brojke iz teretane:
– U bench-pressu radim devet ponavljanja sa 130 kg, a najveći broj zgibova koji sam izveo, i to podhvatom, bio je 37.
Nakon Fujite i k.o. koljenom cijena mi je skočila deset puta
Za prekretnicu karijere protiv Fujite Mirko kaže:
– Tog sam dana imao svoj prvi nastup u slobodnoj borbi i kao autsajder sam nokautirao velikog favorita Fujitu, koji je tada bio strah i trepet. Pripremio sam se na to da će mi se zalijetati u noge da bi me srušio pa sam ga dočekao koljenom, nakon čega je, zbog slomljene čeone kosti, borba prekinuta. Bila je to prekretnica jer do tada sam se borio za siću, a nakon te pobjede mi se cijena doslovce deseterostruko uvećala. Da tada nisam uspio, možda bih zauvijek ostao među K-1 borcima.
Ako je taj pas na slici bio njegov onda je Pekinezer. Ja imam pekinezericu (BELLA) mladu tek 6 mjeseci. A šta nam dela, uvukla nam se pod kožu, voli se maziti i sl.