Da je netko prije koju godinu rekao da će hrvatski hokejaš igrati za Slovačku, vjerojatno bi ga slali u ludnicu. No, Zagrepčanin Mislav Rosandić (18) postao je prvi stranac, izuzev Čeha, koji je igrao za slovačku vrstu.
Debitirao je za selekciju do 18 godina na turniru u Bjelorusiji, a dosad je skupio 10 nastupa.
- Već sa 15 godina ponudili su mi državljanstvo, a dobio sam ga sa 16 i pol godina – otkriva Rosandić.
Koliko su ga Slovaci željeli u svojoj reprezentaciji, najbolje govori da stranci mogu državljanstvo dobiti tek nakon osam godina provedenih u zemlji, a Mislav ga je dobio nakon samo tri...
Mislav u reprezentaciji nije da popuni broj, već igra u prvom bekovskom paru.
- Igrao sam na turniru u Bjelorusiji i bila je to posve drugačija razina hokeja. Malo sam se i bojao. Drugi je turnir bio u Švicarskoj, zabio sam i prvi gol. Izbornik mi jako vjeruje, igram u prvom bekovskom paru. Baš mi je krenulo. Nakon nekoliko godina u Dubnici promijenio sam klub, ove sezone igram za Bansku Bystricu. Debitirao sam i za seniore u Extraligi, a igrao i neke utakmice za reprezentaciju do 20 godina...
Zamalo završio u gimnastici
Debi za Slovačku bio mu je dosta emotivan.
- Kad sam prvi put nastupio za slovačku reprezentaciju, prošli su me trnci, ali i misao da iduće četiri godine sigurno ne mogu igrati za Hrvatsku. Rekao sam si: To je to, više nema povratka, sad se dokaži da zaslužuješ nositi ovaj dres.
Naučio je već i slovačku himnu.
- Nije bilo teško, imaju samo dvije-tri kitice. No, oni je ne pjevaju u reprezentaciji. Bilo mi je to jako čudno pa sam ih pitao kakva je to reprezentacija koja ne pjeva himnu. Uskoro je Svjetsko prvenstvo do 18 godina u Rusiji, valjda će se popraviti.
Za seniore Banske Bystrice ove je sezone nastupio pet puta, no glavni je cilj sezone naslov s juniorima.
- Cilj je osvojiti juniorsko prvenstvo, pa onda biti što bolji na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Nadam se da će me tamo zapaziti skauti iz Amerike jer moj cilj je NHL. Želim već iduće sezone otići u američki CHL, to bi bio korak naprijed u karijeri. A nakon toga na NHL draft. Znam neke igrače koji su otišli iz Slovačke u Kanadu i mogu igrati na toj razini. Samo trebam kontinuirano puno raditi i razvijati se.
A kako je zapravo počela Rosandićeva karijera?
- Hokej sam počeo igrati već s tri godine. U početku je to bio tatin izbor, koji je također bio hokejaš. Jednom su me odveli i na gimnastiku, sjećam se da je trening bio pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, ali mami sam odmah rekao da me to ne zanima i da želim igrati hokej – opisuje Rosandić i dodaje:
- Nikada nisam propustio trening, a sa 10 godina počeo sam odlaziti na ljetni kamp u slovačku Dubnicu. Sa 13 godina sam odlučio preseliti se u Dubnicu, zajedno s hrvatskim igračima Lukom Markovićem i Matom Tomljenovićem. Iznajmili smo stan, krenuli u školu, a roditelji su nam se izmjenjivali svaka tri tjedna. Nije mi uopće bilo teško napustiti Zagreb jer sam znao da je to jedini put da uspijem u hokeju.
Mislav ide u 3. razred Ekonomske škole, a redovito prati i događanja u hrvatskom hokeju, posebno Medveščaku.
- Kao projekt Medveščak je sjajna stvar, naučili su ljude na hokej, popularizirali ga. Ali, iskreno, za hrvatski hokej ima jako malo koristi. Također, smeta mi što se premalo šanse daje hrvatskim igračima.
Dolazak u Medveščak?
- Trenutačno bi to bio korak unatrag, no ako uđu u KHL, bila bi to dobra opcija za mene.
Kada je debitirao za Slovačku, neki su ga u Hrvatskoj kritizirali.
- Na jednom su me forumu nazivali četnikom i izdajicom, da više nisam Hrvat. To je smiješno, pa moj tata je bio na fronti, borio se za Hrvatsku! Jedva čekam, kad imam malo slobodnog vremena, da se vratim doma u Zagreb. Tamo mi je cura, koju puno pozdravljam...
Usporedba slovačkog i hrvatskog hokeja?
- U Slovačkoj je sve profesionalizirano od najnižih kategorija. Od škole do svega ostaloga, sve je podređeno hokeju. Postoje čak i hokejaški razredi, u koje ide cijela momčad pa nas to još više zbliži.
Može igrati i beka i napadača
Mislav smatra da se u mlađim kategorijama može razvijati i u Zagrebu.
– U Slovačkoj je jedan trening dnevno, a u Zagrebu sam kao klinac trenirao i dvaput dnevno. Ne stoji konstatacija da nema dovoljno termina. Ako želiš, možeš trenirati i u Zagrebu. Ujutro sam išao na trening, popodne u školu, a onda bih nakon škole natjerao tatu da me u 10 navečer vodi na Šalatu kako bih dodatno trenirao. Na pitanje o uzoru odmah je ispalio:
– Crosby mi je uzor, iako sam ja u posljednjih godinu dana bek, a on je napadač. No, iste smo visine i imamo jednako kilograma. Ipak, moj pravi sportski uzor je Dražen Petrović.
Obitelj Rosandić ima još jedan hokejaški dragulj, 16-godišnjeg Vilima Rosandića.
- Brat je golman u slovačkoj Nitri, još je bolji od mene, samo da mu se poklopi kao i meni – zaključio je Mislav te istaknuo da mu je velika podrška i djevojka Tina Brcković, koja živi u Zagrebu.