Kako ovjekovječiti pažnju? Istrgnuti je iz trenutka, prenijeti na papir, oživjeti i onda, najvažnije, nekome je pokazati. U sklopu projekta Muzeja za umjetnost i obrt “Suvremeni umjetnici u stalnom postavu MUO” japanska umjetnica s dugogodišnjim prebivalištem u Hrvatskoj Akiko Sato izložbom “Draw Attention!” uspjela je upravo u tome. Ishodište radova bio joj je Stalni postav muzeja u kojem je pronalazila figuralne detalje i motive, najčešće ljudske i životinjske likove koje je osuvremenila i kojima je udahnula život koristeći se – poprilično tradicionalnom, ali za nju eksperimentalnom ekspresijom – crtanjem tintom po svili.
Umjetnost kao komunikacija
– Cjelokupan su postav izložbe zapravo skice kakve inače radim za svoje radove i nikad nisam ni pomislila da bi skice mogle biti gotov proizvod. Osim toga, prvi put koristim crtež kao medij tako da sam prilično iznenadila i samu sebe – govori Akiko Sato. Upravo serija tih ambijentalnih crteža ovješenih po cijelom muzeju ostvaruje dijalog s muzejskim zbirkama, što je zapravo i primarni cilj projekta. Vodeći se onom da je ime znak, čak i sam naziv izložbe implicira uspostavu dijaloga, i to na nekoliko različitih razina. Naime, draw attention zapravo je fraza koja u doslovnom prijevodu znači učiniti da netko primijeti nešto. Tako je sama umjetnica uspostavila komunikaciju s motivima na eksponatima i svime što ju je “natjeralo”, odnosno dozvalo da ga ili je primijeti pa je preko suptilnoga i naizgled tako krhkoga ovjekovječenja tih detalja na svili Akiko Sato učinila da svaki posjetitelj uspostavi konekciju ne samo s njezinim radom, nego i s kompletnim postavom MUO.
– Umjetničko djelovanje vidim kao povezujuću aktivnost i cilj mi je staviti naglasak na obuhvatnost dijaloga modela, medija i oblikovatelja koji se zbiva kroz izgradnju odnosa – govori Sato. Njezina umjetnost tako ne ostaje samo djelo per se, nego se pretvara u komunikaciju. Iako crteži tintom na svili uramljeni bijelim okvirom, koji kao da lebde cijelim muzejom, svojom prozračnošću i jednostavnošću odaju dojam fragilnosti, oni su zapravo lučonoše novoga života, reinkarnacija svih motiva i detalja koji su bili inspiracija, a koji bi, da nije Akiko Sato, ostali zarobljeni, a posjetiteljima često i neprimijećeni, u razdobljima baroka, rokokoa, historicizma, secesije... Serija crteža posve je eksplicitno protkana stalnošću života, a egzistencijalistički se impuls nameće i kao modus intelligendi, i kao modus operandi, i, napose, kao modus vivendi. A tomu u prilog svakako ide i činjenica da crteži nisu postavljeni u blizini svojih povijesnih inačica, nego su raštrkani po cijelome muzeju. Tako se, recimo, na prvome katu u prostoriji baroka može pronaći skup pojedinačnih crteža na kojima su fragmenti s vitraja iz secesije, detalj s oltara iz historicizma ili figura s kredenca iz rokokoa. A svi crteži zajedno čine eksponat “Glazbenici i plesači okupljeni za zimsku proslavu”. Nekim su likovima na mandoline docrtani kablovi koji ih u mašti posjetitelja pretvaraju u rock-zvijezde, a cijeli “bend” zajedno neodoljivo podsjeća na namještaj i posuđe iz Perraultove bajke u kojoj ono oživi kada nitko ne gleda. Čak i sami nazivi crteža impliciraju inzistiranje na slobodi i živo(tno)sti: „Tko zna plesati?“, „Park kućnih ljubimaca“, „Zdjela u obliku ribe konačno pliva, živa“... Služeći se metodom eklekticizma i korištenjem elemenata pop-kulture, a opet crtanja pomoću drevnih pomagala tinte i svile, umjetnica stvara djela u kojima se suvremenost i tradicija pronalaze i sljubljuju u neraskidivu vezu.
O nekim je modelima iz MUO Akiko Sato naučila mnogo prije nego ih je odlučila nacrtati, druge je pak odlučila interpretirati ne znajući ništa o njima. Koje god da je tumačenje odabrala, njezini su crteži na sofisticiran način prenijeli sve tihe glasove junaka koji, izgleda, kao da su jedva čekali da ih netko čuje. Akiko Sako je, radeći za izložbu, ističe, otkrila ne samo činjenice o umjetninama kojima je MUO dom, nego i o sebi.
Ruke su moj dar
– Ruke su dar, ali sam uvijek, stvarajući nešto, imala potrebu kontrolirati i njih i cijeli proces. Međutim, crtajući tintom po svili, najbolja će se kontrola postići ako se prepustim i prestanem se truditi kontrolirati kako ću povući koju crtu. Dolazak do tog stanja svijesti bio je moj najveći izazov. Na kraju su zapravo crteži vodili mene, ne ja njih i to je bio najteži, ali i najljepši dio cijeloga dvomjesečnog putovanja – govori. U nadi da će svaki posjetitelj izložbe makar na trenutak osjetiti ushićenost zbog benevolentnoga popuštanja pred najezdom objektivnoga i analitičkoga kojim smo svakodnevno okruženi i zbog kojeg život prolazi mimo nas i mi mimo njega, Akiko Sato ih poziva da odaberu jedan predmet u muzeju ili, kao u njezinu slučaju, dopuste predmetu da odabere njih te ga skiciraju kako bi, kao što je u svaku poru izložbe upisano, uspostavili komunikaciju. Više ne toliko s postavom muzeja, koliko sa životom.