Zahvaljujući velikom angažmanu ljudi, četiri šteneta koja nisu mogla stati na noge sada koračaju u sretniju budućnost. Riječ je o prvom zabilježenom slučaju da je svim štencima iz legla utvrđen sindrom „plivajućeg šteneta“.
Terenska ekipa Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba krajem svibnja u šumi u Odranskom Obrežju pronašla je kujicu s četiri šteneta – tri ženska i jedno muško. Bilo je jasno da su psi odbačeni, no njihovo stanje bilo je izrazito loše iako je kujica uredno dojila štence. Zbog toga su u Dumovcu podvrgnuti temeljitom veterinarskom pregledu. Utvrđeno je da sva četiri šteneta imaju sindrom „plivajućeg šteneta“, što veterinarska literatura još nije zabilježila.
– Riječ je o razvojnoj anomaliji koja nije česta. Ako se pojavi u leglu, taj sindrom ima jedno ili dva šteneta. Muskulatura štenca s tim sindromom nije dovoljno jaka pa mu noge leže pokraj tijela umjesto podno njega. Štene se pritom ne može uspraviti na noge, dakle ne može ustati niti se kretati. Zbog položaja nogu pokraj tijela i pokušaja pokreta izgleda kao da štene pliva. Po tome je sindrom dobio ime. Štene inače polako ustaje dva, tri tjedna nakon što je došlo na svijet, a štenci iz Odranskog Obrežja imali su oko četiri tjedna kad smo ih pronašli i samo su ležali. Njihov vlasnik vjerojatno je bio uvjeren da im nema spasa, pa ih je odbacio. Danas suvremena veterina čini čuda i mi smo odlučili dati sve od sebe da spasimo štence – kazao je Damir Skok, ravnatelj ustanove Zoološki vrt grada Zagreba, u čijem je sastavu sklonište u Dumovcu.
S Veterinarskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu dogovorena je fizikalna terapija za štence, a na terapije su psiće vodili volonteri Noine Arke. Štenci su dobili imena Su, Lana, Lora i Loris.
– Dva štenca bila su u teškom stanju, dva u malo boljem, ali nijedan nije mogao osloniti se na noge. Osim što štenci nisu mogli samostalno stajati niti se kretati, zbog stalnog ležanja na trbuhu mogle su im se razviti i dodatne komplikacije, u prvom redu respiratorni problemi. Zbog toga smo štencima imobilizacijom ekstremiteta onemogućili da leže isključivo potrbuške. Izradili smo im udlage za prednje i stražnje ekstremitete, tj. povezali noge. To im je omogućilo i podizanje kad bi se pokušavali ustati umjesto da su im noge ostajale pokraj tijela. Stavljali smo im i spužve ispod grudnog koša i pokraj njega kako bismo štencima smanjili pritisak na prsa. Terapija je obuhvaćala i masažu ekstremiteta, pasivne kretnje zglobova te vježbe potpomognutog stajanja i hodanja u kojima smo ih pridržavali. Na različitim smo im podlogama osnaživali muskulaturu – ispričao je docent na Veterinarskom fakultetu dr. sc. Zoran Vrbanac, specijalist veterinarske sportske medicine i rehabilitacije koji je vodio terapiju štenaca na Zavodu za rendgenologiju, ultrazvučnu dijagnostiku i fizikalnu terapiju VEF-a.
Veliki se trud isplatio. Jedan štenac počeo je nestabilno, ali samostalno hodati već nakon četiri dana, drugi nakon šest, a treći nakon devet dana. Onom u najtežem stanju trebalo je 14 dana terapije da napravi prve korake.
Zašto su ti štenci imali sindrom „plivajućeg šteneta“, ne zna se. Riječ je o sindromu nepoznata uzroka. Smatra se da njegovoj pojavi doprinosi genetika, ali da utječu i vanjski čimbenici, npr. veličina šteneta te tvrda ili skliska podloga na kojoj obitavaju.
– Prvi dani bili su puni neizvjesnosti, ali svi smo dali sve od sebe da štenci prohodaju. Vodili smo ih na rendgen i fizikalnu terapiju, pazili da leže na boku povezanih nogu, poticali na ustajanje i stajanje… Kad smo vidjeli da se sve razvija u skladu s našim željama, psima smo krenuli tražiti udomitelje. Prvo je udomljena kujica, a potom i dva šteneta. Sreća se sada smiješi i ostalima. Vjerujemo kako će ljudi koji ih žele primiti u svoj dom uskoro u Skloništu u Dumovcu potpisati ugovore o njihovu udomljavanju – kazala je Zorica Juričić, volonterka Noine Arke.
Na štencima iz Odranskog Obrežja vjerojatno se neće vidjeti što su sve prošli u svojem najranijem djetinjstvu. Naime, štenci sa sindromom „plivajućeg šteneta“ koji su posljednjih godina na VEF-u prošli istu terapiju lijepo su se razvili u odrasle pse i danas nemaju problema s lokomocijom. To pobija i neka stara mišljenja da se nepokretnim psima ne može pomoći. Ovaj je slučaj dokaz što zajednički mogu učiniti fizikalna terapija i trud ljudi.
divne vijesti..