Tri, četiri, snimaj – kad su se, nakon desetak minuta dogovora, konačno sinkronizirali da u isto vrijeme s jednog mobitela puste “Eye of the Tiger”, na drugom pritisnu gumb za snimanje točno u trenutku kad počnu trčati, dvojica Poljaka krenula su uz Rockyjeve stube. Po dvije, baš kao što je to radio i Sylvester Stallone u kultnom serijalu filmova o boksaču, preskakala su 72 stepenice koje vode u Philadelphia Museum of Art ova dvojica prijatelja, a na lokaciji koju godišnje posjeti oko 40 milijuna ljudi nisu bili jedini.
Tko god u Philly stigne, objašnjavali su nam podno muzeja, Rockyja ne zaobilazi, a trči po stepenicama i mlado i ono u nešto poznijim godinama. Ovoj drugoj kategoriji to ide nešto teže, u što smo se sami uvjerili, pogotovo u ove dane najveći grad Pennsylvanije griju 33 Celzijeva stupnja. Temperaturi se, međutim, upozoravaju nas odmah, ne trebamo se čuditi jer “uvijek je sunčano u Philadelphiji”.
Sve prvo
To “uvijek”, ako ćemo precizno, jest 207 dana godišnje, u čemu domaći uglavnom uživaju od žege se skrivajući u nekom od parkova. Zelenila u gradu ima puno, a na travnjacima su obično dekice na kojima se odmara od svakodnevnih obveza. Klasičnih terasa kafića, kao što je to kod nas, uglavnom nema, a i ako ima, u većini slučajeva na njima pušenje nije dopušteno. Lutrija je i pronaći kiosk ili manju trgovinu.
Takve šopinge stanovnici Philadelphije, sami nam objašnjavaju, uglavnom ne rade jer sve sitnice nabavljaju u lancima poput Walmarta, uglavnom dvaput mjesečno. Kad smo se i mi zaputili u jedan od njih, postalo nam je jasno i zašto. Limenka Cole ondje se može naći, primjerice, za 50 centi, što je otprilike tri i pol kune, dok paket od šest peciva nalik na kajzerice košta niti dolar, odnosno oko pet kuna. Cijene su to koje si prosječno kućanstvo može priuštiti jer, kako nam govore, obitelj srednjeg sloja, s dva prihoda, mjesečno raspolaže s oko 3200 dolara ili 21 tisućom kuna. Oni koji nemaju vlastitu nekretninu, za najam stana mjesečno izdvajaju u prosjeku 900 dolara, odnosno oko šest tisuća kuna.
– Naravno, to ovisi o dijelu grada. Ako želite normalne uvjete za život u južnoj Philadelphiji, izdvojit ćete otprilike tisuću dolara na mjesec, a na sjeveru stanarine znaju biti i po nekoliko stotina dolara – govori nam Mike Dunn, vozač Ubera, koji je na povijest svog grada posebno je ponosan, baš kao i na činjenicu da ga polovicu čine Afroamerikanci.
On sam stigao je iz Nigerije, govori, a do zelene karte prije je bilo puno lakše doći, ističe, nego danas, u vrijeme Donalda Trumpa. O politici, međutim, ne želi puno, baš kao ni ostatak njegovih sugrađana, koji smatraju kako je to stvar svakoga ponaosob. Ono o čemu svi svakako žele i ističu to svakom prigodom, povijest je Philadelphije, koja je, kako kažu, u svemu uvijek bila broj jedan.
Bila je drugi glavni grad SAD-a (od 1790. do 1800.), a ujedno je i dom prve knjižnice u zemlji, prve bolnice, prve burze, prvih medicinskih i poslovnih škola, a osnovani su ondje i marinci. Živjela je u Phillyju i Betsy Ross, žena koja je sašila prvu američku zastavu, a u tamošnjem Independence Hallu 1776. potpisana je Deklaracija o nezavisnosti.
– Dvije godine prije samog odcjepljenja od Britanije, predstavnici tadašnjih 12 kolonija našli su se ovdje i zaključili kako bi bilo najbolje za njih da prestanu priznavati vlast britanskog kralja Đure III. – dok započinje s detaljnim izvještajem o događanjima u drugoj polovini 18. stoljeća, vodič u Independence Hallu usput nam pokazuje prostorije u kojem su se “očevi nacije” nalazili dok su kovali planove odcjepljenja. Drveni stolovi za svaku od 12 kolonija i stolice sačuvane su originalne, čime se u Hallu posebno diče, baš kao i Liberty Bellom, odnosno “zvonom slobode”, koji se nalazi nekoliko metara dalje od Halla, a koje je, nakon potpisivanja Deklaracije danima zvonilo bez prestanka. Niti godinu dana poslije, na vrata lokalne švelje pokucao je George Washington i zamolio je da napravi prvu zastavu.
– Dizajn joj je donio on, a Betsy Ross bacila se tada na posao. Kako se sve moralo raditi u tajnosti, Betsy je zastavu šivala u svojoj spavaćoj sobi, a ne u radionici – objašnjavala nam je simpatična gospodična dok nas je vodila kućom, koja je inače također iz 18. stoljeća, te je među najstarijima u gradu.
Nema do cheesesteaka
Upravo ispred nje potpisana je i povelja o prijateljstvu između Philadelphije i Dubrovnika, koje od prošlog tjedna spaja izravna zrakoplovna veza, prva između Amerike i Hrvatske u povijesti Lijepe Naše.
– Odlučeno je da ćemo se spajati s Philadelphijom jer je to grad koji je, zapravo, najveća tranzitna zrakoplovna luka u SAD-u. Iz nje stići se može u svaki dio Amerike, ali i svijeta – objasnio je državni tajnik u Ministarstvu turizma Tonči Glavina, koji je i sam neko vrijeme živio upravo u Phillyju. Iz kojeg se ne može otići bez posjeta Reading Terminal Marketu, jednoj od najvećih i najstarijih američkih tržnica. Poželite li posve svježeg, točnije živog jastoga, lososa s Novog Zelanda ili, primjerice, pitu od agave, slavan Philly Cheesesteak, ovdje sve to možete naći. Jer osim svježih namirnica, nude se i one već pripremljene, i to na brojnim “stanicama” unutar tržnice, na kojim se mogu probati specijaliteti iz cijeloga svijeta. Među turistima najpopularniji “restorančići” svakako su oni koji nude cheesesteak, ali i oni koje vode amiši. Otprilike sat vremena vožnje od centra Philadelphije nalazi se okrug Lancaster u kojem amiši imaju svoje farme, a proizvode dovoze upravo na Reading Market.
– Ne dolazimo kočijama, ne brinite se. Sve je u hladnjacima u kombijima – sa smiješkom nam odgovara na pitanje je li im problem svakodnevno putovati do tržnice konobarica koja nam na amiškom štandu služi sendvič od trgane svinjetine i salate od kupusa. Svoje ime ne želi otkriti jer, kako objašnjava, mogla bi imati probleme.
– Za novine u Hrvatskoj, ne ovdje – objašnjavamo joj pa nam ipak odaje da se zove Kate. Stidljivo tad pita poznajemo li Darija Šarića.
– Navijam za 76erse, a čula sam da je Hrvatska poprilično mala. Pa možda ga znate – pojasnila nam je Kate, dok su se na spomen Šarića doslovce svi koji su sjedili za šankom gdje i mi okrenuli prema nama. Žao im je, govore, što je iz Sixersa otišao u Minnesotu jer je “vrhunski košarkaš”, a kad smo već bili kod sporta, nisu nam propustili čestitati ni na drugom mjestu Svjetskog prvenstva u nogometu.
– U Philadelphiji se možda nogomet prati jednako, ako ne i više nego košarka. Mi, ili naši očevi, odrasli su uz nogomet pa nam je to nekako ostao primarni sport – otkriva nam Tariq Wright, dodajući da je tako u svim obiteljima Afroamerikanaca. Nigerija i Gana zemlje su iz kojih su crnci pristizali najviše u Philadelphiju, i to uglavnom prije četrdesetak godina.
Grad osnovali kvekeri
A u Africi se, kaže nam Tariq, prati nogomet. To je ljubav, zaključuje, baš kao što je i cijeli grad. Aludira tako na drugo ime glavnog grada savezne države Pennsylvanije, koji je ujedno i šesti najveći u SAD-u, a koji još zovu i “gradom bratske ljubavi”. Osnovali su ga kvekeri, pripadnici vjerskog pokreta bez svećenika i obreda, koji se temelji na pacifizmu i spojili grčke riječi za ljubav i braću, odnosno philos i adelphos, pa dobili Philadelphiju. Imaju čak i Park ljubavi, koji se nalazi nedaleko od Rockyjevih stuba na Trgu Johna F. Kennedyja, a na kojem se nalazi i poznati “Love” znak Roberta Indiane.
Omiljeno je to mjesto za fotografiranje, a čitav Park ljubavi lokacija za odmor od vrućine. Posred Kennedyjeva trga nalazi se fontana kroz koju svako malo netko pretrči, a po čitavoj lokaciji postavljene su ležaljke na kojima se može slobodno odrijemati. Kombiji sa sladoledima, sokovima i ledenim čajevima te kavama, koje stanovnici Phillyja ne ispuštaju iz ruku, nalaze se odmah iza spomenutih ležaljki, a raspoređeni su i po čitavom gradu, zatreba li nekome brza okrepa.
Za hladno piće uvijek je red u centru, baš kao i na Penn’s Landingu, području uz rijeku Delaware, duž kojeg su smješteni ugostiteljski kontejneri, a koje je omiljeno šetalište turista, ali i domaćih. Održavaju se ondje festivali, koncerti, projiciraju se filmovi, ispijaju craft piva, vježba joga, a sve je puno i rolera te biciklista. Ovih potonjih, što se samog grada tiče, i nema pretjerano, unatoč gustom prometu u kojem se pravila rijetko tko pridržava, jer sustav javnog prijevoza poprilično je dobro organiziran. Takozvana SEPTA sastoji se od linija željeznice iznad i pod zemljom, trolejbusa i autobusa, a dnevna karta kojom se može putovati bilo kojim vozilom unutar SEPTA-e stoji šest dolara, odnosno četrdesetak kuna. Tim se prijevozom bez problema može i do dvadesetak hrvatskih restorana, koliko ih je u gradu, a točan broj Hrvata koji ondje žive, nažalost, nije poznat.
ameri nebi dali nista za HR povijest...od toga se ne zivi.