Donosimo vam prvi dio priče ''Križni put – zločin bez kazne'' iz Večernjakove kolekcije političkih dokumentaraca u kojem ćemo se prisjetiti događaja u završnici Drugog svjetskog rata...
Činjenica da je NDH jedina u Europi dočekala početak 1945. kao saveznica Trećeg Reicha utjecala je na sužavanje područja NDH, posebice od jeseni 1944., kad jedinice NOVJ, uz pomoć sovjetske vojske i Bugarske narodne armije, osvajaju veći dio Srbije, ulaze u Srijem i Baranju te napredujući kroz već osigurana područja (Kordun, Banija, Gorski kotar, sjeverni dio Primorja, Žumberak, Slavonija, Dalmacija i Zagorje) osvajaju južni dio Hrvatske i dijelove Bosne i Hercegovine.
O brojčanom stanju oružanih snaga NDH potkraj 1944. i početkom 1945. postoje različite, više-manje utemeljene procjene. Među novijim procjenama Davor Marijan spominje da su se od kraja 1944. stalno smanjivale snage NDH, što potvrđuju i obavještajni podaci Glavnog štaba NOV-a i PO Jugoslavije, od 9. prosinca 1944., prema kojima hrvatske divizije NDH (osim 14. i 15.) imaju oko 91.000 ljudi. Prema tome Marijan zaključuje da “brojno stanje cjelokupnih oružanih snaga NDH (...) nije moglo biti veće od 100.000 ljudi”.
Napredovanjem partizanskih jedinica, praćenih jedinicama sovjetske i bugarske armije i povlačenjem oružanih snaga NDH, započinje povlačenje stanovništva iz raznih krajeva BiH te južnih dijelova Hrvatske. Većina se povlači prema Zagrebu pa odatle na zapad, očekujući zaštitu zapadnih saveznika. U tim uvjetima vlada NDH donijela je odluku o povlačenju vojske. S vojskom se povlačio i dio civilnoga stanovništva, no konkretne brojke teško je utvrditi. Velik broj iskaza i dokumenata potvrđuje strah koji je zavladao nakon što su partizani zauzeli pojedine krajeve. Na ozračje je uvelike utjecala velika prisutnost njemačke vojske, pogotovo u okolici Zagreba (Sljeme). Važno je reći da su, suprotno nadanjima vlade NDH, oružane snage NDH služile isključivo kao osiguranje pri izvlačenju jedinica Trećeg Reicha.
U drugoj polovici 1944. Titovi partizani vladaju sve većim teritorijem. Crvena armija ušla je u Vojvodinu i Srbiju. U naredbi 47. srpske divizije iz te godine stoji: ''Ako ima pojedinaca na koje se sumnja da surađuju s protivnicima, strijeljati ih najkonspirativnije, a obitelj obavijestiti da je strijeljani upućen u logor'.
– Kad su pripadnici Jugoslavenske armije ušli u Sremsku Mitrovicu, pobili su 194 osoba, u Iloku 171, u Šarengradu 69, u Tovarniku 70 osoba... – rekao je povjesničar Anđelko Mijatović.
Sve veći zbjegovi poraženih vojski i civila kretali su se prema Zagrebu...
– Išao sam od Borova do Zagreba pješice gonjen velikim strahom jer srijemska fronta bila je probijena, a čuli smo kako idu Rusi, siluju, pale, ubijaju... Od velikog straha sam bježao čak prije majke i sestre. Nad nama su stalno nadlijetala dva partizanska aviona koje smo zvali Jovica i Perica. Mitraljirali su nas sve do Dugog Sela pred Zagrebom – ispričao je svjedok Želimir Kužatko.
Do dolaska pred Zagreb osloboditelji su bez suđenja smaknuli 7000 neprijatelja, stoji to u izvješću prve armije nakon što je probila srijemski front.
Ratne operacije, praćene povlačenjem velikog broja vojnika i događajima u Njemačkoj (30. travnja Hitler je počinio samoubojstvo), potaknule su vladu NDH s poglavnikom Antom Pavelićem na čelu da 30. travnja 1945. donese konačnu odluku o odustajanju od otpora jugoslavenskim armijama te o “konačnom napuštanju Hrvatske, koju sutradan 1. svibnja priopćava Glavnom i vojnom stožeru NDH, radi razrade plana povlačenja (...)”.
Nakon partizanskog nadiranja prema Karlovcu i predaje njemačkih snaga u Italiji 2. svibnja 1945., general Alexander Löhr (od 26. ožujka 1945. vrhovni zapovjednik Jugoistoka, a od 28. ožujka i operativni zapovjednik snaga Trećeg Reicha i oružanih snaga NDH) isti dan obavještava Pavelića o nemogućnosti obrane Zagreba i povlačenju njemačkih postrojbi prema Sloveniji, gdje će nastaviti borbu na crti Maribor – Celje.
Na noćnoj sjednici 3./4. svibnja, vlada NDH odlučila je uputiti memorandum zapadnim saveznicima u Caserti (saveznički glavni stožer za Sredozemlje) s pozivom da savezničke snage uđu u NDH. Saveznici su odbili ponudu vlade NDH. Kada je Löhr obavijestio zapovjedni stožer OS o povlačenju postrojbi Trećeg Reicha prema Sloveniji i Austriji, vlada NDH s Pavelićem na čelu suočila se s pitanjem što učiniti. Postojala su dva mišljenja: pružiti otpor (poput Krbavske bitke ili se povući u šume i voditi gerilsku borbu) ili se povlačiti. I poglavnik se borio između tih dviju struja.
Vodstvo NDH na sjednici 5. svibnja odlučilo se za opće povlačenje koje je proglasima obznanjeno 6. svibnja 1945. Priopćeno je da sve jedinice oružanih snaga trebaju napustiti teritorij NDH, a njima se mogu pridružiti i civili koji to žele.
– Nisam imao namjeru otići. No 7. svibnja, u popodnevnim satima, otac je došao kući s motorkotačem s prikolicom u kojem je bio i jedan vojnik i kazao: sine, diži se, idemo – ispričao je svjedok Vladimir Fuček.
Celje je bilo čvorište putova i raskrižje kojim je zbjeg trebao proći. U Celju (9. svibnja), prema jugoslavenskoj historiografiji, počinje “šest dana rata poslije rata”. Naime, toga dana u ponoć stupa na snagu kapitulacija Nijemaca pred partizanima. Argument prema kojemu su se snage NDH predale o
nog trenutka kada na snagu stupa kapitulacija jedinica Trećeg Reicha, pa se prema tome oni zarobljeni nakon 9. svibnja 1945. mogu smatrati “odmetnicima”, ne može se primijeniti. Prisjetimo se da je general Löhr 8. svibnja obavijestio Pavelića o predstojećoj kapitulaciji i predao mu zapovjedništvo nad jedinicama OS NDH.
Prema tome, 9. svibnja, pri potpisivanju kapitulacije, Löhr nije bio operativno nadležan nad snagama NDH. Osim toga, ističe Mirjan Damaška, “ne treba zaboraviti da prema međunarodnom pravu rat završava ratifikacijom mirovnog sporazuma, a ne kapitulacijom. No sve da je u kritično vrijeme rat već bio dovršen, ta okolnost nije odlučujuća za postojanje ratnih zločina. Onodobna pravila o tretmanu ratnih zarobljenika vrijedila su, naime, sve do konačne repatrijacije zarobljenih, a povreda tih pravila proglašena je u Nürnbergu ratnim zločinom.”
Od Celja se izbjeglička kolona kretala uglavnom u dva smjera: prema Dravogradu, kamo je krenula glavnina vojske i velik dio civila, te prema Mariboru. U konačnici, čini se da je završnica Drugoga svjetskog rata i položaj pobjedničkih sila, koliko god bila očekivana, za vlasti NDH bila prilično iznenađenje. Političko i vojno vodstvo NDH nije bilo doraslo složenim vremenima. Vjera u postojanje “tajnog oružja” i održavanje “Zvonimirove linije” vezala je vladu NDH za Treći Reich do samoga kraja. Sve to utjecalo je da su nastojanja za prebacivanje u stožer zapadnih sila stigla prekasno. U takvu stanju donesena je odluka o povlačenju koja je bila ključni dio događaja.
Povlačenje nije bilo popraćeno odgovarajućim političkim i vojnim pripremama te je ubrzo postalo jasno da će ono biti teško izvedivo s obzirom na velik broj prisutnog građanstva s različitim vozilima. Ceste je zakrčila i odbačena njemačka mehanizacija i oružje. Osim toga, vlada NDH s poglavnikom Antom Pavelićem na čelu, u ključnim trenucima krenula je prema američkoj okupacijskoj zoni tražeći spas, očito samo za sebe.
“Kapetan nije potonuo s brodom. Prvi je pobjegao s kormila” te je tako izostala i psihološka sigurnost vojske i naroda da su njegove “vođe” s njima spremne podijeliti sudbinu. Vladimir Đuro Degen pravilno zaključuje: “Golemu krivnju za tu tragediju snosi i poglavnik. Nakon što je u prosincu 1941. objavio rat Britaniji i Sjedinjenim Državama, pri koncu toga rata on je naveo svoje snage da se povlače prema Britancima, koji će ih dočekati kao savezničke snage (sic!), da bi se reorganizirali i svi zajedno krenuli u napad protiv Crvene armije. On se sam u Rogaškoj Slatini 8. svibnja 1945. presvukao u građansko odijelo, napustio je i izdao svoju vojsku i civile i pobjegao je. Jedini je nacistički kvisling koji je preživio poraz.”...
Posljedice ove tragedije ispastamo i danas