Čitatelj Jozo Klarić, ujedno i član inženjerijskog voda 126. domobranske pukovnije u Domovinskom ratu, javio nam se u namjeri da podsjeti na žrtvu i pogibiju njegovih suboraca Nediljka Miluna i Zdenka Pavele, 10. travnja 1995. godine tijekom akcije na Dinari. Njegovu priču prenosimo u cijelosti:
- Dan za nekog poseban, za nekog običan, ali ne i za nas, inženjerijski vod 126. brigade. Suncem okupan dan za nas je bio težak, prepun tuge. Nakon dobro odrađene akcije na padinama Dinare pješačka bojna je pomakla crtu bojišnice na nove položaje. Do novih položaja je bilo potrebno probiti put i ukopati se, izraditi betonsko sklonište za pješaštvo. Nije nam bilo prvi put jer smo bili u stalnom pomicanju crte bojišnice u pravcu Knina.
Dio našeg voda koji se nalazio na Dinari počeo je svoj dio posla koristeći buldožer Katerpillar D8 “Osmicu”. Mi smo se nalazili u vojarni u Sinju i imali smo zadatak na kotače utovarivača montirati zaštitne lance, a poslije toga uputiti se na Dinaru i otkloniti novonastale kvarove na strojevima i vozilima. U vojarni smo završili s radovima oko 10 sati te smo se uputili terenskim vozilom na Dinaru. U bazu smo stigli oko 12 sati i zatekli jedan dio ekipe u predahu, poslije ručka. Grah s kobasicama je bio za ručak pa smo i mi ručali.
U tim trenucima zazvonio je poljski telefon i naš službujući pohitao je da se javi. Nakon razgovora izašao je pomalo u nedoumici, kazavši da je dobio informaciju od zapovjedništva bojne da su naši inženjerci koji se nalaze na probijanju puta imali nekakvu nezgodu, da im se nešto dogodilo. Po svemu što je čuo preko telefona, pozadinski žamor u prostoriji je signalizirao da se nešto dogodilo i da mu nije drago.
Odlučivši da situaciju i sumnju u dobivenu informaciju odmah istjeraju na čistac, sa zapovjednikom voda sjedaju u terenca i kreću do zapovjedništva bojne. U tim trenutcima je nestalo osmijeha na našim licima, nastavili smo započeti ručak, ali svatko je bio u svojim mislima. Nešto se u trenutku promijenilo, nemir se osjećao svakim trenom sve više. Očekivanje informacije se odužilo. Nama se svaka minuta činila kao godina. Ne znam ni sam koliko je prošlo vremena, jer u tim trenutcima za nas je vrijeme stalo.
Nakon nekog vremena ipak su se vratili. Približavajući se odmah smo vidjeli na njihovim licima grč i bol. Zaustavili su se, izašli u suzama i jecajima, a zapovjednik voda prilikom izlaska ne mogavši izreći riječi pokazao je dva prsta, ne govoreći ništa. Osupnuti prizorom, nepomično smo stajali, ne znajući što reći. Tišina je vladala u taboru i sami nismo bili svjesni stvarnosti, čuli su se samo jecaji iako još nismo znali što se točno dogodilo. Vrijeme je stalo, još se samo čuo zvuk terenca, ali to nikog nije smetalo. Stislo se sve u nama, bol je bila jedina stvarnost.
Nakon prvih trenutaka čuli smo potpuniju informaciju da smo izgubili naša dva rukovaoca na Osmici. Prilikom izvršavanja zadatka naišli su na odskočnu minu koja ih je pokosila. Kada smo se vratili donekle u normalno stanje odlučeno je da se spremimo i krenemo u vojarnu. Krenuli smo s dva terenca i kamionom prema Sinju.
Tijelo je bilo u grču, košmar u glavi, nije bilo previše razgovora, svatko je vrtio svoj film. U tim trenucima bol je otupila razum, vozač kamiona pogrešno je skrenuo na jednoj raskrsnici, ne znajući ni sam kako. Pokušaj da se vrati jednostavno nije išao, ostavili su kamion i prešli u terence pa smo stisnuti nastavili mučno putovanje.
Video - Kako je počela agresija na RH: 'Razoružali su Hrvate, ali ročnici JNA tresli su se kao šibe'
Dolaskom u vojarnu doznali smo potpuniju informaciju, da smo izgubili dva čovjeka, ali bila je riječ ipak o jednom rukovaocu i načelniku inženjerije. U trenucima udesa drugi rukovatelj nije bio u blizini. Načelnik inženjerije je krenuo iz Sinja i odmah je svratio na mjesto radova. U trenutku dolaska rukovatelj je zaustavio stroj, izašao i stao na minu (paštetu) koja ga je bacila i aktivirala odskočnu minu. Tupa pogleda primamo informaciju bez nekih vidljivih izražavanja osjećaja. U boli i sveopćem košmaru informaciju smo primili bez glasa i reakcije i nastavili u nekom svom svijetu. U nama je vladalo crnilo, tuga i bol, nismo primjećivali ništa i nikog.
Razišli smo se i ostao nam je još samo jedan susret s našim inženjercima. Ostajo je zadnji pozdrav na groblju. Okupili smo se u tišini, blijedih lica i s bolnim grimasama postrojili smo se u dvored, uputivši posljednji pogled na lijes prekriven zastavom, na obitelj. Bio je to posljednji pozdrav i rastanak s prijateljima, braćom s kojom smo dijelili dobro i zlo. Inženjerijski vod i njihove obitelji će uvijek pamtiti taj dan. Ostaju nam uspomene na nama drage ljude. Ostaje nam slika i priča da se ne zaboravi.
Na spomen pripadnicima inženjerijskog voda 126. brigade, Nediljku Milunu i Zdenku Paveli.
Neka Vam je laka Hrvatska gruda.
Neka im je vječna hvala!