Ni ne broje koliko su noći probdjele, koliko ih ruke bole, koliko vremena izdvoje. Jer, u podlozi onoga što rade iskrena je ljubav. Predstavljamo dvije žene, čuvarice baštine koje njeguju rijetke tehnike te time i prenose hrvatsku tradiciju. Rukama jedne nastaju licitari koji su krasili božićna drvca na trgovima i u dvoranama europskih prijestolnica, pa tako i u Berlinu, Parizu i Vatikanu, a druga je majstorica za detalje na narodnim nošnjama, ali i suvenirima.
Pomislila i odustati
Licitarska srca, anđeli, borovi, leptiri i cvjetovi Antonije Ranogajec što ih izrađuje u sklopu osječkog obrta Blažeković, koji vodi sa suprugom Josipom, raspršili su se po cijelom svijetu, od Amerike, preko Australije pa do Japana. Njihovi suveniri stvaraju se ravno sedam desetljeća u radionici koju je 1953. pokrenuo majstor Franjo Blažeković, Antonijin otac. Nakon njegove smrti tradiciju je u dvorišnoj radionici nastavila Antonija, koja time postaje nasljednica rijetke vještine koja zahtijeva preciznost. Danas je taj obrt na UNESCO-ovu Reprezentativnom popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
– Zapravo je moj suprug, koji je studirao književnost i nije imao nikakve veze s obrtom, bio taj koji je rekao: "Idemo, Antonija, tamo nam je kruh i život." I tako smo 1985. krenuli, bez kalkulacija, bez projekta, bez poticaja. Jednostavno smo se prepustili. Iz toga smo polako gradili priču, ne očekujući uspjeh preko noći. Jest da vam takav pristup uzme svaki atom snage i pošteno vas iscrpi, ali mi drukčije ne bismo ni znali – počinje Antonija Ranogajec. Osnove izrade ručno rađenih svijeća, njihovo ukrašavanje na tradicionalan način te tradicijsku izradu licitara i medenjaka svladali su, ističe, uz sugestije njezine majke Ljubice, koja im je nesebično pomagala u radionici. Nije bilo lako.
– Kad imate dom i radionicu pod istim krovom, radno vrijeme ne postoji. U radionici se uvijek može nešto raditi i stvarati, no uglavnom su nam dani vrlo konfuzni. Pred Božić se zbrka i stres dodatno pojačavaju jer pokušavamo pomiriti svoje mogućnosti, koje u to doba previše guramo, preko ruba pucanja, slijedeći želje kupaca. U toj zbrci kreativnost je na prvom mjestu, a ona je najprisutnija noću, kad su mi glazba i društvo naših osam mačaka najbolje okruženje za stvaranje. Naravno, takav noćni rad zahtijeva i ulaganje velikog napora, što rezultira iscrpljenošću, pomanjkanjem zdravog sna i, moram priznati, sve se teže nosim s tim, no teško je nakon četrdeset godina takvog načina rada i života promijeniti navike – kaže naša sugovornica.
– Od samih početaka bilo je teško. Kada smo krenuli, bila je to borba za egzistenciju, a s godinama smo osvijestili koliko je važno boriti se i za hrvatsku baštinu. Jesmo li htjeli odustati u nekim teškim vremenima? Jesmo, razmišljali smo o tome, no ponovno bismo ustajali i nastavljali se boriti jer osjećamo obavezu i prema mojim roditeljima, i prema nama, i prema zajednici. I, što je najvažnije, kada bismo odustali od obrta, odustali bismo od sebe – poručuje Antonija. Ne zna ni nabrojiti koliko joj licitara godišnje "prođe" kroz ruke. U svom se radu, napomenut će, ne vode isplativošću. – Makar to zvučalo i patetično, doista se vodimo srcem jer nam je važno na koji će način naši proizvodi doprijeti do emocija kupaca – navodi.
Sama izrada licitara i svijeća zahtjevan je posao, a traje tjednima. Postupak je tradicijski, ručni rad, u njihovoj se radionici nije mijenjao od samih početaka medičarskog obrta. Najzahtjevniji, ali i najkreativniji dio posla jest ukrašavanje licitara, a upravo se u njemu prepoznaje rukopis svakog majstora. – Moj se rukopis gradio zahvaljujući odrastanju u medičarskoj obitelji i uz oca, vrsnog majstora poznatog po perfekcionizmu, što je bio dodatni poticaj za vlastito usavršavanje i težnju vlastitom perfekcionizmu. S obzirom na to da smo radionicu podigli na viši nivo, umjetnički, od HOK-a smo dobili status umjetničkog obrta, jedinog takvog među medičarskim obrtima u Hrvatskoj – ponosna je ova Osječanka.
Hobi pretvorila u posao
Kao čuvaricu vrbovečke etnobaštine sugrađani poznaju i Ljiljanu Stanko, vlasnicu obrta za izradu narodnih nošnji "Unikatno", članicu i koreografkinju Folklornog ansambla "Petar Zrinski", gdje već više od tri desetljeća vodi dječje, odrasle te veteranske skupine, a otprilike se toliko godina bavi i proučavanjem te zapisivanjem igara, običaja, pjesama, plesova i, dakako, nošnji vrbovečkog područja. Autorica je i dviju knjiga: "Vrbovečka nošnja", u koju je, kaže, uklopila i upute za izradu te ih potkrijepila s 485 fotografija, te "Eci, meci nekaj reci – dječje igre vrbovečkoga kraja". A upravo se tiska i njezina treća knjiga, "Monografija HKUD-a Petar Zrinski", zbog koje je, kaže Lj. Stanko, malo zapostavila svoj hobi koji je pretvorila i u posao, izradu narodnih nošnji. Jedna je od onih, dodaje, kojoj dan traje prekratko, a uspješno balansira i poslovne te obiteljske obaveze.
– Prvo unuka odvedem u vrtić, a onda dalje po rasporedu – ili vodim grupe u folklornom društvu, ili pjevam u zboru, a najčešće se posvetim nošnjama u svom obrtu, koji je, srećom, u kući, pa stignem i kuhati, čistiti... – kaže svestrana Vrbovčanka. Dodaje kako je jedina u svome mjestu i okolici, uz jednu stariju ženu, koja se bavi njegovanjem starih običaja izrade nošnji, a koje brojnim edukativnim radionicama, kao što su radionice izrađivanja krpenih lutki, takozvanog "šlinganja" pisanica, necanja, zlatoveza te ostalih različitih tehnika vezenja i pletenja, kukičanja, krojenja i šivanja, nastoji prenijeti mlađim naraštajima. Šivala je nošnje iz gotovo svih dijelova Hrvatske, u posljednje vrijeme često radi i na češkima, a sama je izrada, kaže, mukotrpan posao koji iziskuje puno vremena i volje, pa joj, primjerice, za jednu rubaču vrbovečke nošnje treba osam do deset sati. – Jednom sam izmjerila da sam punih 220 sati ručno vezla jednu haljinu, ali sva ta muka jednostavno pada u vodu kad se radi ono što se stvarno voli – ističe Lj. Stanko.