Andrej Plenković može biti zadovoljan, ljevičarske izjave i mediji prekrcani su pohvalama novom premijeru. Objava sastava Vlade popraćena je natjecanjem u smišljanju najboljih naslova i sintagmi.
Čitamo: pljuska desnici, odbijene ucjene, očišćeni Karamarkovi kadrovi, bijesni hadezeovci potpuno podivljali zbog Hasanbegovića, rat ekstremnoj desnici, Plenković nije popustio bukačima, i tako dalje. Zanimljivo, desnica, desni komentatori i rijetki desni mediji nikad nisu pokazivali osobit interes za kadrove i zbivanja na ljevici kao što je ljevica radoznala za desnicu.
Otkud ta silna briga ljevice za događaje i kadrove na desnici? Pa otud što, otkad postoji, ona mora biti kriteriji za sve, po njezinu mora biti i kad ljevičari izgube vlast. I znaju da u većini preplavljuju javnost pa su utoliko samouvjereniji.
A to je uvelike naslijeđeno iz komunizma kad osim njih u javnosti nikoga nije bilo. Andrej Plenković zna to vrlo dobro kao što je znao i Ivo Sanader. Osobno sam iz Sanaderovih usta čuo kako je rekao da je “Slobodnu Dalmaciju” dao Ninoslavu Paviću zato što je neusporedivo najmoćniji i najutjecajniji novinski izdavač.
Plenković zna da mu je vrlo nezgodno zamjeriti se Jeleni Lovrić, Anti Tomiću i “Jutarnjem listu”, Zdenki Duki, Branku Mijiću i “Novom listu” i mnogim drugim narogušenim lijevim komentatorima i medijima koji na njegove poteze vrebaju kao zvijeri na plijen.
Kao za lanjski snijeg nije ga briga za to što su isti ti ljudi i mediji bili najgori sotonizatori dr. Franje Tuđmana na kojeg se on često poziva. Potpuno se istom prozirnom taktikom služio i Ivo Sanader. Kad mu je Tuđman trebao, nije mu silazio s usta, ali kad su toga dugobapskog despota promicali Tuđmanovi najveći neprijatelji, cvao je od zadovoljstva.
Ljevičarska euforija je sad ista kao što je bila kad je Sanader izrekao svoje historijsko “Hristos se rodi” ili kad je objavio tzv. akcijski plan za uhićenje Ante Gotovine. I riječ je o istom naumu i Sanadera i Plenkovića – obuzdavanje tobožnjeg nacionalizma i ekstremizma preko stranke koja najviše promiče hrvatske nacionalne interese i koja je te interese, premda je imala i svojih crnih razdoblja, od početka demokracije najbolje štitila.
Stoga se vrlo lako može dogoditi da Plenković za koju godinu u svom predavanju na nekom poznatom europskom sveučilištu svojim europskim gazdama poruči kako je u Hrvatskoj “nacionalizam sveden na minimum”, kao što je to Sanader učinio u Oxfordu.
Plenković je ono što bi se najbolje moglo označiti malo zastarjelim jezikom – kozmopolit. A koristi se udobnošću i komoditetom u desnoj, narodnoj, pučkoj, najjačoj stranci. Tako može održavati iluziju da radi u nacionalnom interesu, imati naklonost u ljevičarskom miljeu i kao “moderni konzervativac” simpatije u međunarodnoj javnosti koliko ona do nas drži, pogotovo u EU, koji mu je najveća svetinja.
On je i svojom cjelokupnom pojavom vrlo pogodan za paradiranje i šepirenje u domaćoj ali i u inozemnoj eliti, u kojoj nikakvi izražaji “nacionalizma” ne prolaze. Nacionalizam je rezerviran samo za Angelu Merkel i druge grabežljivce koji Europsku uniju iskorištavaju za bogaćenje svojih nacija i zemalja, među ostalim uništavajući i članove te Unije, pogotovo tranzicijske zemlje po kojima su budzašto pokupovali banke i sve drugo što vrijedi i iz kojih iznose milijardske dobiti.
Budite bez brige, nikad se Plenković neće naći na udaru EU i ljevice u svojoj zemlji kao što se našao mađarski premijer Viktor Orban koji godinama Mađarsku izvlači iz ralja međunarodnih profitera i njihovih domaćih slugu.
U usporedbi s njim Plenković je maneken koji će za Hrvatsku raditi samo ako to ne smeta europskim i svjetskim gazdama i anacionalnim hrvatskim tajkunima te interesnim skupinama. To mu među ostalim jamče u tom miljeu moćnika već afirmirani i omiljeni ministri koje je izabrao, poput Martine Dalić i Zdravka Marića.
Plenkovićeva zamjena ministra Hasanbegovića, kojemu su izrazito skloni HDZ-ovi birači, Ninom Obuljen Koržinek, koja se među tim biračima kompromitirala, i simboličan je potez koji mnogo više govori o temeljnoj političkoj i gospodarskoj orijentaciji novoga premijera nego o njegovu odnosu prema resoru kulture.
I simboličan i djelotvoran potez, jer je njime zadobio simpatije lijeve javnosti. Kako bi pokazao razliku prema “ekstremistima”, slavni je poklič preinačio u probitačniji – za crvene spreman!
>> Plenković o ministrima: I ja sam ih pitao imaju li slabe točke
Samo neprijatelji Hrvatske i Hrvata mogu stalno kao papagaji ponavljati o ekstremnoj desnici, pa ekstremna desnice niti ne postoji u Hrvatskoj. Ako je netko Hrvat onda je za neke jugonostalgičare njihove novinare ekstremist. To su gluposti koje svakodnevno tvrde Jugo novinari i pumpaju narod protiv Hrvatskih ekstremista koji niti ne postoje u Lijepoj Našoj. Žao mi je da se dozvolilo da takvi novinari vode danas sve novosti te pišu o svemu kako njima odgovara odnosno kako su školovani. Ja volim Hrvatsku i Hrvate ali i poštujem sve koji žive i poštuju zastavu i himnu naše države pa se nikako ne osječam kao ekstremist iako bih opet išao u odbranu lijepe naše kao i 91" . Pozdrav dobrim ljudima