Prošli mjesec u “Večernjem listu” naišao sam na članak pod naslovom: “Filmska priča: župnik ga udario kombijem, a onda ga u kanalu opljačkao djelatnik hitne? I župnik i djelatnik hitne pod istragom su DORH-a”. Pod tim pomalo bombastičnim naslovom (postoje li danas drugačiji?) krije se vrlo jednostavna priča. Sigurno je znate, ali ću je za one koji su je propustili prepričati u najkraćim crtama. Kasno je jesenje poslijepodne. Kišno i mračno. Čovjek ide cestom. Pored njega prođe kombi i udari ga. On se otkotrlja niz nasip, a kombi nastavi vožnju. Nekoliko sati kasnije, prolaznik primijeti čovjeka u kanalu i zove hitnu pomoć. Čovjeka odvode u bolnicu. Ima ozljede, ali nisu strašne. U bolnici shvaća da mu je netko uzeo novčanik s pozamašnom svotom. Dolazi mu supruga koja zbog toga viče na njega.
Rasplet je i više nego jednostavan. Pored čovjeka u jarku nađen je otrgnuti retrovizor. Isti takav nedostajao je na župnikovu kombiju. Jedina osoba koja je mogla uzeti novčanik je djelatnik hitne. On, kao i župnik, nekoliko dana kasnije priznaju svoju umiješanost u slučaj. Jedino je ostalo nejasno zašto je čovjek nosio poveći iznos novca. No i to je ubrzo razjašnjeno – u selu u kojem žive česte su provale. Budući da kod kuće u trenutku kad je odlazio nije bilo nikoga, uzeo je novac da ga sačuva od lopova. Naslov članka sugerirao je filmsku priču. Tu tvrdnju nije teško provjeriti. Treba, kao i na početku slaganja svake filmske priče, krenuti od likova. Tko su, što su? Ima li u njima materijala za priču? Uzmimo da je glavno lice omanji pedesetogodišnjak, povučen i tih stolar koji radi u obližnjoj tvornici drvene građe. Čitav život, nažalost s pravom, ima osjećaj da ga podcjenjuju, varaju i potkradaju.
Njegova supruga, puna energije, vidljivo je njime nezadovoljna. Tog kasnog poslijepodneva zaputio se do majstora koji mu već dva mjeseca obećava da će doći popraviti pušnicu. Polagano je hodao uz rub ceste i razmišljao što bi se dogodilo kad ne bi otišao majstoru, kad se ne bi vratio kući. Kad bi s novcem koji nosi, ušteđevinom za novi polovni auto, otišao negdje daleko i počeo život ispočetka. Zamislimo župnika, visokog i stasitog, u kasnim četrdesetima, poduzetnog i krajnje uglađenog. Te večeri kombijem se vraćao iz posjeta nešto mlađoj udovici u susjednom selu. Pripremila mu je, kako to zna raditi zadnjih nekoliko mjeseci, bogatu večeru uz koju se i dobro popilo. Blaženo se vozeći kući, župnik je razmišljao o tome kako bi trebao prekinuti tu vezu. Seljani očito za nju znaju i sve otvorenije mu se podsmjehuju.
A i prilozi crkvi, što je puno važnije, sve su manji. Bolničar je krupan momak s nezavršenom bravarskom školom kojega su u hitnu primili na intervenciju njegova strica, općinskog rukovodioca. Prije nekoliko mjeseci obećao je djevojci da će je voditi u Njemačku da tamo započnu novi život. No za to mu treba novac, barem za put i prvih nekoliko mjeseci dok se ne snađu. Posao u hitnoj loše je plaćen, tu se ništa ne da uštedjeti. Preostaje mu jedino da posudi od oca s kojim ne razgovara već više od godinu dana. Vozeći se te večeri u kolima hitne na mjesto nesreće, bio je sve bliže ideji da zaboravi na ponos i oca zamoli za pomoć. Tri lica na rubu odluke o promjeni života nude se kao dobar materijal za ozbiljnu komediju.
Mogli bismo početi onim što se dogodilo nakon nesreće, vratiti se zatim na početak dana, ispratiti paralelno tri priče o tri lica i završiti nesrećom. Kad nešto takvo nađem, zovem Antu Tomića. Već gotovo dvadeset godina zajedno radimo na scenarijima. Godišnje izmijenimo, što e-mailom što telefonski barem dvadesetak takvih priča i pričica, događaja i opisa ljudi vrijednih pažnje. Zatim ih u dugom razgovoru malo pomalo pokopamo. To što ne ostane na groblju naših ideja, ide dalje. Neke od preživjelih ideja čak doguraju do scenarija. No za ovu priču ga nisam zvao. Usprkos tome što je teško naći precizniji, kraći i jasniji opis prostora i vremena u kojem živimo. Vrteći je gore-dolje učinilo mi se da priča ima jedan veliki, gotovo nepremostiv problem.
A problem je u tome da svako od ta tri lica ima gotovo jednodimenzionalno simboličko značenje. Kako ih god zavrtjeli, okrenuli i kamuflirali, to njihovo značenje će onemogućiti gledatelju da u njima vidi ljude. Gledat će ih kao predstavnike nečeg većeg od njih samih, kao simbole. A sa simbolima se ne može uspostaviti emotivna veza, s njima ne možete suosjećati. Za simbol, ne baš uvijek vjerodostojna, Wikipedija kaže: “Simbol je svaki fenomen kojemu je društveno ili kulturalno pripisano neko značenje, to je mehanizam komunikacije koji koriste samo ljudi. Simbol je riječ ili izraz proširenog značenja, na primjer srce je ljudski organ, ali simbolički predstavlja i ljubav.” Čitajući lica kao simbole, priča bi se mogla svesti na: Crkva je udarila građanina, a država ga pokrala. U tome, nažalost, ima puno istine. Građanin kao pojam tu objedinjuje i radnike i seljake, ako baš treba i “poštenu inteligenciju”. Možda bi najbolje bilo reći: sve koji u ovoj državi žive od svog rada. Njega tretiraju kao idiota, odgajaju kao poslušnu spužvu, šopaju nacionalizmom, bombardiraju glupostima i falsifikatima. Nakon niza godina cilj je postignut. On glasa za onoga tko ga potkrada, on vjeruje onima i financira one koji, za razliku od njega, žive kao bubrezi u loju. On je bogobojazan, poslušan i ne pada mu na pamet da digne glavu, da se glasno pita treba li to stvarno tako biti. Mora li mu život zaista biti mizeran i moraju li mu djeca otići van trbuhom za kruhom. Tog građanina Crkva udara po glavi, ali i po džepu. Po džepu novcem koji od njega kao poreznog obveznika dobiva po opskurnim Vatikanskim ugovorima. Ali to im nije dosta.
Država, također njegovim novcem, još podmiruje i plaća vjeroučitelja i mirovine svećenika. No ni to nije sve. Možda su čak i veći oni iznosi koje Crkvi izvan svakog uvida dodjeljuju razna ministarstava, županije, gradovi i općine. Ukratko, Crkva je ogroman potrošač našeg novca koji bi u razumnoj državi mogao biti puno bolje i pametnije raspoređen. Da se u znanost, zdravstvo i kulturu ovih trideset godina ulagalo to što se poklanjalo Crkvi, ne bismo danas bili tu gdje jesmo. U jadu i muci. Ali Crkva ne udara građanina samo po džepu, ona ga udara i po glavi. Silan novac koji su uložili u redizajn prošlosti, u afirmaciju neoustaštva, u izjednačavanje fašizma i socijalizma, partizana i ustaša, dao je ploda. Mržnje i netolerancije sve je više. To da djeca danas u školama uče da vjeruju, a ne da se pitaju i istražuju, što ih direktno vraća u osamnaesto stoljeće, njihovih je ruku djelo. Ukratko: da Crkva u Hrvata nije to što jest i da barem malo vjeruje svom papi; da se bavi duševnim životom svojih vjernika, a ne političkim i trgovačkim poslovima, živjeli bismo u puno boljem i tolerantnijem društvu, u zdravijoj državi.
A ta država, skupa i bahata, koju u ovoj priči simbolizira djelatnik hitne, od samih se početaka pravi slijepa na krađu i malverzaciju. Istočni grijeh pretvorbe, taj kamen temeljac udružene HDZ skupine, s kojim su sudbinu ove države zapečatili za nekoliko generacija, ozakonio je krađu kao jedini način dolaska do pristojnog života i svima dao do znanja da u Hrvatskoj samo kreteni ne kradu. Tu stajem. Mogao bih ovako, u ljutnji, još svašta kazati, ali to ne bi više bilo ni u vezi s pričom kojom smo započeli, niti bi bilo fer prema likovima koji svoje prokletstvo nose kao simboli onoga u čemu živimo. Uostalom, priče se ne mogu pričati, niti filmovi snimati, iz ljutnje. To se na njima odmah vidi, mirišu na pedagoške poeme, bez obzira na to koliko istine i dobrih namjera ima u tome što kazuju. Tako sam, eto, jednostavno i brzo, pokopao ovu priču. Nisam joj dao šansu ni da se opredmeti na papiru, a kamoli postane film. “Nikad ne znaš zašto je to dobro”, rekla bi gospođa Elvira, Bumbarova baka u seriji “Grlom u jagode”.