Da direktor neke javne tvrtke radi ono što Sveučilištu čini Boras, Vlada bi ga smijenila

Dugo se špekuliralo tko će ući u utrku za rektora Sveučilišta u Zagrebu, no nakon službene predaje kandidatura jasno je da će Senat Sveučilišta na proljeće odlučivati između – dvojice Damira. Sadašnjem rektoru Damiru Borasu, koji ide po drugi mandat, na izborima će se suprotstaviti Damir Bakić, profesor na Matematičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF), koji se ni kao član Senata nije libio dići glas protiv trenutačnog vodstva Sveučilišta.

Zašto ste se kandidirali?

Zato što Sveučilište može biti puno bolje. Mislim da uprava, a pogotovo rektor, ne rade dobro svoj posao. Hrle iz problema u problem, iz sukoba u sukob. Štoviše, ne samo da probleme ne rješavaju, nego ih dobrim dijelom baš oni stvaraju. A za to vrijeme Sveučilište stagnira, odnosno nazaduje. Mislim da Sveučilište zaslužuje i treba bolje vodstvo i boljeg rektora.

Koje su glavne smjernice vašeg programa?

Nužno je Sveučilište bolje horizontalno integrirati, odnosno potaknuti međufakultetske studijske programe. To je u skladu s bolonjskom reformom čija je jedna od glavnih ideja bila da studenti mogu birati izborne kolegije s bilo kojeg fakulteta. U skladu s tim treba poticati stvaranje interdisciplinarnih projekata, a želim i intenzivirati međunarodnu mobilnost studenata te unapređenje znanstvenog rada. Također, važan je nastavak prostornog razvoja, odnosno završetak kampusa Borongaj i sjevernog kampusa, projekata koji stagniraju. Sve to podići će kvalitetu nastave.

Je li vam cilj vratiti Sveučilište u Zagrebu na listu 500 najboljih u svijetu s koje je ispalo?

Uvjeren sam da ćemo se brzo vratiti na tu poziciju. Ali meni nije prioritet mjesto na rang-listi, nego da svake sljedeće godine budemo bolji nego prethodne.

Planirate li svojim programom smanjiti i odljev mozgova?

Cilj mi je postići da Vlada osmisli i provede stabilan program otvaranja razvojnih radnih mjesta na sveučilištima. Postoje sjajni mladi ljudi koji zaslužuju da budu zaposleni, a za koje sada nema mjesta. Dio mladih želi nastaviti studij u inozemstvu i to je u redu, no loše je što tjeramo skoro sve da odu. Moramo otvoriti radna mjesta za one koji to zaslužuju i žele ostati, za one koje trebamo i koji trebaju nas. Ne živimo u vakuumu i znamo da su ekonomske mogućnosti ograničene, ali moramo se pokrenuti.

Koliku ulogu uopće ima program u odabiru rektora?

Jako sam ga dugo i temeljito pisao i s obzirom na to da nisam do sada bio u upravi, morao sam mnoge stvari učiti ispočetka, morao sam proučavati sve strateške dokumente. Jako sam se potrudio oko programa, no činjenica je da on nikada nije presudan. Ali ipak, to je dokument koji ostaje i mislim da ako se natječete, onda morate pokazati poštovanje prema funkciji. Stoga sam dao sve od sebe da ga što bolje napišem. Iako sam se svako toliko pitao zašto ja toliko brusim svaku rečenicu.

Kako onda do podrške?

Ključno je pokazati vjerodostojnost u obrani akademskih vrijednosti te volju da Sveučilište unaprijedimo i ispravimo nepravilnosti. Želim pokazati da upravljati Sveučilištem ne znači vladati nego služiti te uvjeriti članove Senata da mi moramo bolje. To možemo samo ako branimo akademske vrijednosti i poštujemo sve propise i procedure. Želim uvjeriti Senat Sveučilišta da je to jedini ispravan put i da ja to mogu, znam i želim.

Imate li podršku na PMF-u?

Premda sam bio vrlo aktivan član Senata, prije nisam razmišljao o kandidaturi za rektora. Ali počeo sam intenzivnije razmišljati o njoj baš zato što me mnogo kolega poticalo, i to ne samo s moga fakulteta nego s cijeloga Sveučilišta pa i šire. Imam snažnu podršku PMF-a, a kada je ne bi bilo, čak i u situaciji kada bi me netko drugi podržao, ja bih povukao kandidaturu jer nije prirodno da želite funkciju rektora, a nemate potporu matične institucije. No jako mnogo ljudi polaže nade u moju kandidaturu i shvatio sam da je to pitanje odgovornosti.

Prije četiri godine bilo je dvostruko više kandidata, zašto ste sada samo dvojica?

To je teško reći, ali mislim da su s jedne strane mnogi kolege očekivali da će rektor Boras ići po drugi mandat, a to je obično velika prednost. S obzirom na to da je vrlo širok krug duboko nezadovoljan atmosferom na Sveučilištu, načinom upravljanja i svim lošim stvarima koje su nam se događale, smatram da je moguće da su podlegli određenoj dozi apatije. S druge strane, kada je postalo sigurno da ću se kandidirati, vjerojatno je dio kolega koji dijeli moje stavove odlučio podržati mene.

Čime ste nezadovoljni? Koji su bili najveći problemi Sveučilišta u zadnje četiri godine?

Mogli bismo govoriti o konkretnim situacijama, poput Filozofskog fakulteta, Hrvatskih studija, tužbi, policije pred Rektoratom... No o svemu tome se dosta pričalo i umjesto da to ponavljam, ja bih rekao da je u fokusu svega toga nekoliko principijelnih problema koje je nužno riješiti. Ključno je da u idućem mandatu Sveučilište bude otvoreno. Danas je zatvoreno prema javnosti, prema svojim studentima, prema dobrom dijelu medija, pa čak i prema nadležnom ministarstvu.

Kao član Senata prosvjedovali ste protiv te zatvorenosti javno postavljajući pitanja rektoru Borasu. Je li to imalo učinka?

Iako su ta pitanja bila sadržajno važna, njihovo objavljivanje je prije svega bio čin protesta. Mislim da je apsolutno neprimjereno da rektor poručuje članovima Senata da ga pitaju pismeno ako im nešto nije jasno. Mislim da je to nedopustivo i u mojem mandatu se to sasvim sigurno neće događati. Ni odgovore nisam dobio, a nisam jedini.

Tko još nije dobio odgovore?

Nedavno smo saznali da pučka pravobraniteljica već dvije godine pokušava dobiti bilo kakav odgovor na svojih dvadesetak pismenih pitanja. Dio je naslovljen na Sveučilište, dio na rektora osobno. To dovoljno ilustrira koliko smo daleko od toga da budemo ono što bi Sveučilište trebalo biti.

Iz principa se napustili i Odbor za proračun Senata. Zašto?

Zato što je bio marginaliziran. Sveučilišni odbori su savjetodavna tijela, ali sada ih se očigledno počelo zaobilaziti. Jedan za drugim predmeti su bili povlačeni i nakon što je to postalo apsurdno, shvatio sam da moje djelovanje u Odboru nema smisla.

Trošenje sveučilišnog novca je usko vezano uza zapošljavanje. I u tom ste području ukazivali na nepravilnosti?

Već godinu dana Sveučilište raspisuje natječaje unutar zatvorenog sustava koji je isključivo u rukama prorektora i rektora, izvan dosega Senata ili bilo kojeg drugog tijela. Događa se to da se ljudi zapošljavaju, a nitko ne zna tko, koliko njih i zašto. I kada se pokazalo da je Sveučilište, odnosno da su rektor i uprava izdavali suglasnosti iznad gabarita, ministrica Blaženka Divjak privremeno je obustavila zapošljavanje te je pokrenut postupak državnog nadzora. No bolno je što je stav rektora i uprave da se to Ministarstva ne tiče. Izravno su rekli da dokumentaciju za upravni nadzor ne kane dati jer se time zadire u autonomiju Sveučilišta. Mislim da je to nakaradno poimanje autonomije i da se izgubila transparentnost.

Može li se ikako doći do tih podataka o zapošljavanju?

Mi smo na Senatu pitali možemo li dobiti podatke, kada već Ministarstvo ne može, no rektor Boras je svaki put rekao da nam ih ne kani dati. Je li to sada autonomija rektora? Neshvatljivo mi je da rektor i uprava smatraju da ne moraju pokazati odgovornost prema Ministarstvu, Vladi, Senatu i u konačnici prema poreznim obveznicima. Zapošljavanje na Sveučilištu postalo je privatna stvar. Pitam što bi se dogodilo kada bi se takvo što dogodilo u HEP-u ili Hrvatskim vodama, šumama, cestama..., da direktor zapošljava ljude mimo zadanih gabarita i o tome ne želi položiti račune ni upravi ni državi. Nezamislivo je da nakon pritiska javnosti, Vlada ne bi reagirala i da bi ta osoba ostala na čelu institucije.

Što je za vas autonomija?

Ona se prije svega odnosi na znanstveno i nastavno djelovanje, no čak ni u tome nije apsolutna. Trebalo bi biti nezamislivo da se na nekom javnom sveučilištu predaju kolegiji ili iznose teze koje su u suprotnosti s temeljnim ustavnim odrednicama ili općecivilizacijskim vrijednostima. A sveučilišna autonomija definitivno nije ispričnica za neodgovorno upravljanje i raspolaganje novcem koji plaćaju porezni obveznici. Nakaradno bi bilo misliti da novac koji dobijemo možemo trošiti a da nismo dužni o tome polagati račune i da kažemo da je to naša apsolutna autonomija.

Kako komentirate činjenicu da je Sveučilište u Zagrebu nedavno tužilo svoga studenta?

To je sumrak akademskih vrijednosti. Nasreću, ta je tužba povučena, ali to će zauvijek ostati crna mrlja. Činjenica da je jedan rektor digao tužbu protiv studenta u ime Sveučilišta, dakle i u moje ime, i u ime svih kolega, svih nastavnika... Preskočio je pritom etička i stegovna povjerenstva, sve procedure. To je nedopustivo isto kao što je nedopustivo što je Sveučilište preko svoga odvjetničkog ureda diglo tužbu protiv troje novinara. I ona je, nasreću, odbačena jer se nisu ogriješili na novinarski kodeks. Mi u idućem mandatu sigurno nećemo dizati tužbe, a ovo je niz odluka koje su donesene u nečije osobno ime i potpuno su neopravdane.

Jedan od problema je i pitanje godina rektora Borasa. Smatrate li da bi se uopće trebao kandidirati za rektora?

Mislim da je to posebno tužna priča jer, koliko je poznato, rektor Boras morao je od nekog fakulteta dobiti produljenje ugovora o radu nakon 65. godine. Njegov matični fakultet nije mu kanio produljiti ugovor i spletom “nevjerojatnih” okolnosti, profesor Boras je danas zaposlen s 10-postotnim radnim vremenom na čak dva fakulteta, na Učiteljskom i Grafičkom. Nisam siguran koji je njegov stvarni angažman tamo i volio bih da se on izjasni o tome. Međutim, čini mi se da je to opet manevar i narušavanje digniteta funkcije rektora.

Bi li trebalo biti omogućeno takvo produljivanje ugovora?

Zakon omogućuje da fakulteti kada je to opravdano produljuju ugovore profesorima koji navrše uvjete za umirovljenje, a koji su najpotrebniji i najvažniji. Mislim da je tu praksu potrebno zadržati, no problem je što je postalo dio folklora da svaki profesor očekuje produljenje ugovora. Zato treba postaviti strože kriterije jer zadržavanje svih onemogućuje dolazak mladih ljudi koji to zaslužuju.

Koliko dugo vi predajete?

Ja imam točno 60 godina, a na PMF došao sam još 1981. godine kao asistent. Predajem ondje već 36 godina i danas sam redoviti profesor u trajnom zvanju te imam dva kolegija. Linearna algebra je osnovni kolegij na prvoj godini studija koji slušaju svi studenti, a drugi kolegij Normirani prostori temeljni je kolegij na diplomskom studiju za sve studente koji se bave teorijskom primijenjenom matematikom.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Najviše volim čitati, a igram i stolni tenis u udruženju zagrebačkih rekreativnih igrača. Time se bavim još od studentskih dana.

Tko je Damir Bakić u privatnom životu?

Rođen sam u Sisku, ali živim u Zagrebu sa suprugom i imam troje djece. Posebno se ponosim da smo svi pohađali Sveučilište u Zagrebu. Starija kći završila je engleski i talijanski na Filozofskom fakultetu, mlađa kći diplomirala je arhitekturu, a sin je magistrirao matematiku i trenutačno je asistent kod nas na fakultetu.

Javnosti je dobro poznat vaš brat Nenad Bakić?

Jako cijenim njegov angažman u vođenju tehnološkog iskoraka u škole, no privatno nismo baš u kontaktu tako da ni o mojoj kandidaturi nismo razgovarali.

Vaša supruga Nevenka Trumbetaš-Bakić, inače profesorica matematike u XVI. gimnaziji, također se eksponirala kao članica građanske inicijative koja se u Zagrebu protivila planovima gradonačelnika Milana Bandića o gradnji crkve i uređenju parka na livadi na Savici. Jeste li je podržali?

Ne samo da sam je podržao nego sam u tome i sam sudjelovao koliko sam mogao. Mi žitelji naselja Savica smo se s punim pravom suprotstavili nelegalnom pokušaju Grada da nekim čudnim putevima sagradi crkvu neprimjerene veličine. Nitko nije bio protiv crkve, no bili smo protiv te lokacije, a osobito smo bili revoltirani nepoštovanjem procedure i propisa. Na naše veliko zadovoljstvo, ponos, ali i iznenađenje, tu bitku smo dobili. Borimo se protiv netransparentnosti na svim razinama.

Za D. Borasa se zna da je tradicionalist, a vi ističete da je vaš svjetonazor građanski. Što to znači?

Svjetonazorske razlike na izborima za rektora su potpuno irelevantne dokle god slijedimo akademske vrijednosti.