Da je asteroid u Zemlju udario samo 30 sekundi kasnije, dinosauri bi preživjeli

Da je asteroid koji je prije 66 milijuna godina pao u Meksički zaljev samo trideset sekundi “kasnio” i da se u planet Zemlju zabio uz to malo zakašnjenje od pola minute, dinosauri ne bi izumrli nego bi i danas hodali kontinentima. Pokazuje to posljednje istraživanje koje su proveli znanstvnici, a koje će uskoro biti predstavljeno na BBC-ju. Kako bi svijet danas izgledao, nitko ne može sa sigurnošću reći, no jedno je sigurno, ne bi izgledao kao što izgleda danas.

Vizije života u simbiozi čovjeka i dinosaura opisane su samo u crtanoj seriji Kremenko, no malo je vjerojatno da bismo neko od tih stvorenja danas držali u kući poput kućnih ljubimaca. Baš onoliko vjerojatno kao i da bismo automobil pokretali nogama kroz rupe na podu vozila.

Prije nego što se uopće i počne razmatrati kakav bio svakodnevni život bio dok u blizini luta T-rex, a drveće u obližnjoj šumi brste brontosauri, jasno je da potomke dinosaura svakodnevno srećemo. Upravo oni danas kakaju po automobilima, upravo njih umirovljenici hrane u parkovima bacajući im sjemenke. Uostalom, upravo potomke dinosaura naručujemo pečene u obližnjem KFC-u. Ptice su najbliži srodnici dinosaura koji su ostali na Zemlji. No pretpostavimo što bi se dogodilo i kako bi izgledalo da izumrli dinosauri danas šetaju planetom.

Naravno, i u toj projekciji treba imati na umu da nisu svi dinosauri živjeli u isto vrijeme.

Tako naš tiranosaur nikada nije imao priliku osladiti se stegosaurom, jer je taj biljojed izumro oko 100 milijuna godina prije negoli je T-Rex potrčao savanama. No pretpostavimo da su se svi dinosauri, na neki čudnovati način, ponovo pojavili na planetu.

Barut je prekretnica

Prije svega, prilično je velika šansa da ljudi sada ne bi bilo. Ne samo zato što sisavci najvjerojatnije ne bi imali šanse razviti se jer bi, u vrijeme početnog razvoja, dok su bili spori i neprilagođeni, predstavljali idealan i lako dostupan obrok za cijeli niz dinosaura mesoždera, već i zbog činjenice da za nas ne bi bilo hrane. Naime, veliki i brojni dinosauri biljojedi potrošili bi gotovo svu raspoloživu floru, dok bi dio biljaka bio potpuno nejestiv. Procjenjuje se da u vrijeme velikih i brojnih dinosaura biljojeda trave gotovo i nije bilo već je stepama prevladavala svojevsna makija i grmovi s velikim i oštrim bodljama. Zeleni proplanci postali su uobičajen prizor na Zemlji tek nakon što su dinosauri nestali, i tek tada stvoreno je dovoljno raspoložive hrane za neke druge oblike života, između ostalog i za sisavce.

Ipak, i da to zanemarimo, i pretpostavimo da se ljudska vrsta ipak uspjela razviti i preživjeti tisućama godina uz dinosaure, prilično je izvjesno da bi ljudi sve do relativno nedavnog vremena, do kasnog srednjeg vijeka, imali ulogu skrivača. Pred dinosaurima se ne bi mogli obraniti ni na koji drugi način osim skrivanjem, a koplja, strijele ili sjekire kojima bi ih do tog vremena pokušali savladati, ne bi imali učinka protiv kombinacije dinosaurove debele kože, oštrih zubi i velike brzine.

Promjenu bi donijelo tek otkriće baruta, i to bi zasigurno bila prekretnica u borbi za dominaciju planetom.

Puškama velikog kalibra sa željeznim zrnima dinosauri bi izgubili svoju dotadašnju neranjivost i nedodirljivost, i situacija bi se počela polako okretati. Doduše, ne pretjerano brzo, jer ni najvještiji strijelac s kremenjačom ne bi imao previše šanse protiv čopora brzih velociraptora s oštrim pandžama, no trend bi bio uspostavljen. Prava prekretnica dogodila bi se tek početkom 19. stoljeća, nakon konstruiranja prve puške s višestrukim okvirom, pouzdanom repetirkom čije bi zrno bilo ubojito za dinosaure i na udaljenosti od nekoliko stotina metara. Lako je zamisliti kako bi lovci na dinosaure organizirali cijele ekspedicije na te divlje životinje, ubijajući ih bez stvarne potrebe i koristi, ostavljajući njihova trupla da trunu na suncu. Baš kao što su diljem sjevernoameričkog kontinenta sredinom 19. stoljeća organizirane lovačke ekspedicije na bizone koji su za nekoliko desetljeća dovedeni na rub izumiranja.

Uz ovo “rekreativno ubijanje”, prilično je izgledno da bi dinosauri biljožderi, poput ogromnog i (valjda) relativno miroljubivog brontosaura bili lovljeni zbog zarade. Logično je očekivati da bi u svojim tijelima imali velike količine masti nastale probavljanjem lišća, grana i plodova biljaka, pa bi upravo te ogromne životinje bile na meti kao izvori energije. Baš kao što su kitolovci diljem Atlantika lovili kitove kako bi prikupili kitovu mast, moguće je da bi lovci na brontosaure lovili ta stvorenja kako bi njihovu mast i ulje prodavali za uporabu u petrolejkama. Ili možda kuhanje na brontosaurovoj masti.

Meso tih životinja vrlo vjerojatno ne bi tako lako našlo put do ljudske trpeze. Ma koliko god slasno izgledao odrezak dinosaura koji Fred Kremenko povremeno pojede u crtiću, prilično je izgledno da je njihovo meso bilo puno žila, tvrdo i teško probavljivo. Još je vjerojatnije da bi se ljudi radije hranili govedima nego dinosaurima.

Broj tih stvorenja počeo bi tijekom ranog 20. stoljeća diljem svijeta rapidno padati na vrlo nisku razinu, pa bi dinosaure prosječni čovjek najvjerojatnije mogao vidjeti tek u zoološkom vrtu. Pogotovo na području Europe i Sjeverne Amerike gdje bi se dinosauri povukli u nepristupačna područja poput Yellowstonea ili Perućice u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini.

U urbanijim krajevima, u okolici velikih gradova vjerojatno ih ne bi bilo, sve do početka ovoga tisućljeća kada bi se za njih počele boriti razne udruge za zaštitu životinja.

Naravno, nikome vjerojatno ne bi nudili da posvoje dinosaura iz azila, ali bi radili na njihovoj zaštiti i spašavanju. Lov na dinosaure bio bi na pojedinim područjima zabranjen, što bi nakon nekog vremena počelo u očaj bacati poljoprivrednike. Lako je zamisliti grupu velociraptora koji napadaju stado ovaca u Lici ili T-rexa koji noću upada u peradarnik farme purana i pri tome jede purice poput kokica nanoseći ogromnu štetu.

Hajka na štetočine

Ništa bolje ne bi prošli ni ratari, jer bi krdo triceratopsa, nedužnih i smirenih biljojeda veličine prosječnog današnjeg kamiona, u samo nekoliko sati opustošilo velike nasade pšenice, kukuruza ili povrća.

Rat poljoprivrednika sa zaštićenim dinosaurima gotovo sigurno bi se vodio, makar i s one strane zakona. Na posebno štetne vrste dinosaura bile bi organizirane hajke, bile one legalne ili ne.

Prilično je izgledno da bi dinosauri danas, da su preživjeli udar asteroida, i da smo mi preživjeli činjenicu da su dinosauri ostali živi i zdravi na planetu, bili ipak najprisutniji u slabo naseljenim, zabačenijim područjima središnje Afrike ili Indijskog potkontinenta.

Dijelili bi prašume s lavovima, tigrovima i slonovima, vjerojatno se i skrivajući od krivolovaca. Kako bi gotovo izvjesno njihovim rogovima, kostima, perju ili koži pojedine kulture pripisivale magična ili ljekovita svojstva, baš kao što Kinezi danas tigrovu spolovilu pripisuju moć liječenja impotencije ili slonovaču drže vrhuncem luksuza. Upravo zbog toga bi dinosauri vjerojatno bili na meti krivolovaca koji bi njihove dijelove prodavali na crnim tržištima Europe, SAD-a, Rusije ili Kine. Unatoč svemu, zbog onih 30 sekundi “kašnjenja” asteroida, sve ovo ostaje u domeni špekulacija.

Kako bi suživot ljudi i dinosaura mogao izgledati, nitko u stvarnosti ne zna, no svoju viziju dočarao je Steven Spielberg u Jurskom parku, hitu objavljenom prije dvadesetak godina. I očito je dobro zagolicao maštu ljudi jer su snimljena i dva nastavka, da bi prije dvije godine, nakon duže pauze, snimljen još jedan film iz tog serijala – Jurski svijet.

Spielberg je dugo radio s paleontolozima koji su mu pokušali vjerno prenijeti navike dinosaura, kako se ne bi izblamirao pred drugim znanstvenicima. Imajući na umu ono što je viđeno u tim filmovima, vjerojatno je ipak bolje što je asteroid udario u Zemlju u pravom trenutku.