Hrvatska predsjednica ne bi nosila kompleks da je rođena „s krive strane željezne zavjese“ samo da su Dubravka i Branko Grabar živjeli stotinjak kilometara zapadnije od Grobnika, gdje je 29. travnja 1968. na svijet došla njihova djevojčica Kolinda. U Trstu, gdje je moglo biti to sretno rodilište, završavala je fiktivna Churchillova granica između slobodnoga i neslobodnoga svijeta. Realistični britanski premijer bio je svjestan da bez Crvene armije nije mogao pobijediti fašizam; zato se držao Staljina (i Tita) koliko mu je trebalo za pobjedu. Kao mudar političar, htio se s Rusima rukovati „što dalje na Istoku“; zato je dizao alarm kad je istočna opasnost već prošla. A kao lucidni državnik plašio se što Rusi u „oslobođene“ zemlje donose sa sobom „komunističko evanđelje“; zato je jurišao na ideološke barikade, da ne izgubi dobiveni rat, i proglasio prvi željeznu zavjesu. Nije sve išlo kako je Churchill predvidio; nije pogriješio kad je objavio da je Europa iz rata izašla ideološki podijeljena.
Jugoslavija ‘fifti-fifti’ zona
Kako se i Staljina moralo nešto pitati o poslijeratnom poretku, zapadni su saveznici priznali Sovjetskome Savezu pobjedničko pravo da pod svoju vlast stavi „oslobođene zemlje“. Staljin je bio takav (diktator) da bi uzeo svoje i da ga se ništa nije pitalo. Tako je posađena klica novog rata, samo hladnoga, a ne vatrenoga. Uz njega se udomaćio pojam željezne zavjese koja je razdvajala dva antagonizirana ideološka i vojna bloka, sve dok se slabiji (komunistički) nije srušio od nemoći. Britanski je premijer, ustvari, anticipirao sistem koji će više od četiri desetljeća dijeliti Europu na njen istočni, ili socijalistički (komunistički) dio, i na zapadni, demokratski, kapitalistički dio. Prvi je bio zatvoren, neslobodan i siromašan; drugi je bio otvoreniji, slobodniji i bogatiji. Dva su ideološka, vojna i gospodarska sistema bila odijeljena željeznom zavjesom koju su posebno osjećali ljudi koji su stvarno bili rođeni „s pogrešne strane“: imali su znatno niži standard, bili su zakinuti u političkim pravima da mogu slobodno govoriti i putovati slobodno po svijetu. Putovnica je u istočnim despocijama bila luksuz, često rezerviran za ljude s posebnim zadacima po svijetu.
Prva država Kolinde Grabar bila je negdje između. Još na Jalti, kad je Velika trojka krojila buduću kartu svijeta, Churchill je na pola arka papira predložio Rooseveltu i Staljinu da Jugoslavija bude u „fifti-fifti“ zoni, 50 posto pod utjecajem Zapada, 50 posto pod utjecajem Istoka. Priznajući Tita i njegove partizane, a ne četnike Draže Mihailovića, zapadni su se saveznici zapravo za vrijeme rata pomirili s time da će u miru komunisti vladati zemljom. Manevri su se svodili na to da se Jugoslavija izuzme iz sovjetske hegemonije i da strateški bude oslonjena i na Zapad. S Istoka je dolazila ideologija, sa Zapada novac. Umiljato diktatorsko janje uspijevalo je sisati dvije majke.
Jugoslavija je u tome periodu prakticirala tvrdi sistem odmazde i represije nad svojim građanima; tadašnje boljševičko vodstvo bilo je papskije od komunističkog pape. Za današnje, demokratske standarde, Titova jednopartijska vlast, s jakim utjecajem tajne policije i s posebnim mjestom vojske, ne može ni iz boljih perioda biti ni uzor ni izvor za funkcioniranje pravne države. Ali, ni u najgorem periodu, Jugoslavija nije bila s onu stranu željezne zavjese, jer još nije ni postojala kad je Jugoslavija mogla pristupiti u taj klub, a kasnije se razišla s Moskvom u bitnim pitanjima samostalne državne politike. Željezna zavjesa, zapravo, skriva bijedu jednoga sistema koji je ljudima obećavao brda i doline, a dao im je logore i zatvore. Ona se spušta paralelno s izlaskom Jugoslavije iz zone čvrste ideološke i vojne organizacije, sa svim obilježjima monolitnog bloka.
Titova država nije bila u tome bloku ni kad je bila vjerna Moskvi: izašla je iz Informbiroa, nije ulazila u vojni savez, a kad se razišla sa SSSR-om, prakticirala je sistem koji je bio slobodniji od drugih komunističkih država, ali i znatno manje slobodan od zapadnih zemalja. Kao što svjedoči i osobni primjer hrvatske predsjednice, državljani su mogli odlaziti na rad ili na školovanje, ako im režim iz političkih razloga nije ukinuo to pravo (što upućuje na njegov totalitarni karakter). Iz drugih komunističkih zemalja, koje su u svakom pogledu bile iza željezne zavjese, mogli su putovati jedino u Jugoslaviju. Čak ni Mađari, Česi i Poljaci, koji su bili nešto povlašteniji u odnosu na Rumunje, Bugare i Istočne Nijemce, da se o Albancima i ne govori, nisu mogli na Zapad.
Neke druge zavjese
Hrvatska je predsjednica rođena u jednom od sretnijih liberalnijih perioda bivše države, nekoliko godina poslije gospodarske reforme, kad se u socijalizmu počelo govoriti o tržištu, ili poslije Brijunskoga plenuma, na kome je razvlaštena Rankovićeva tajna policija, a koju godinu uoči hrvatskoga proljeća, kad su se otvorile demokratske i nacionalne aspiracije naroda.
Nije prije ni poslije, Jugoslavija nije toliko obećavala svojim ljudima, željnima slobodnoga života. Ali sistem jednostranačke vlasti nije mogao osigurati slobodu mišljenja i izražavanja: Tita se stvarno nije moglo kritizirati kao Kolindu Grabar-Kitarović. Bilo je i nekih drugih razlika, ne obvezatno na štetu diktatora, koje bacaju pogled na totalitarni sistem, ali i na nategnute interpretacije o željeznim zavjesama. Titov je režim poslao Kolindu Grabar u Ameriku, na školovanje; ne bi, da je postojala željezna zavjesa. Kolinda Grabar-Kitarović je izbacila Tita iz svoga ureda; ne bi, da je htjela da joj diktator pravi društvo. Neke „zavjese“ ipak su postojale, ali najmanje one o kojima neuvjerljivo priča naša predsjednica.
VIDEO Glasačke kutije iz doba Jugoslavije bačene u kanal Sava – Odra:
Stari U.BA-šu koji je bio partijski vječni izvestitelj iz Pariza, nama koji nismo bili režimski ljudi u bivšem sistemu ti si zadnji koji bi trebao dijeliti lekcije o Jugi ! Znamo mi tko se mogao fakutetski školovati u inozemstvu u to vrijeme. a otići na nekakvu učeničku razmjenu 6 mjeseci i sa time uspoređivati je krajnje zlonamjerno !