Nikad se nemojte brinuti na koji će način početi rat. Ratovi uvijek nekako počnu. Pravi je problem njihov završetak, zaustavljanje silne divljačke energije koja je zaprepašćujuće moguća zato što se smatramo boljima no što jesmo.
Kad sam prije šest godina u tadašnjem tjedniku Forum napisao tekst u kojem sam izrazio stav kako je rat jedini mogući izlaz prema kojem se podlo usmjerava ovaj svijet, dočekan sam s nemalim podsmijehom. Sada o izbijanju rata ne kao o mogućnosti, već kao o ukalkuliranom dijelu naše i ne baš daleke budućnosti govore i srednjoškolci u televizijskim anketama. Što se dogodilo u međuvremenu? Snažna indoktrinacija strahom, tiha i nacionalnim bodljama ovjenčana militarizacija i ekonomsko-filozofska feudalizacija društva urodile su novim postrojavanjem. Urbanu pa i urbanističku otvorenost globaliziranog svijeta, kojem smo morali spjevati nekritičke laude, zamijenila je ranosrednjovjekovna blatnjava svakodnevica opkopa, neprosvijećenosti i zatvaranja znanja u kule i tornjeve crkveno-feudalnih zamkova dostupne samo odabranima.
Prosječnom se Rimljaninu ili stanovniku Al Andaluza činilo nemoguće da se, uz dosege njihovih civilizacija, susjedni svijet otkotrlja toliko unatrag, ali primitivizam se primitivcu ne čini nimalo manjkavim. On je lakši odabir u dilemi između spoznaje vlastite primitivnosti ili lagodnog prihvaćanja istog kao standarda koji poprima cijeli poznati svijet. Na križanju epoha uvjeravalo se kako se novi svijet rađa iz smrti starog i u tom prevratu, u povijesnoj parodiji kontinuiteta, puštanje krvi bilo je dobra izlika da se sirotinja izvede pred cijevi i da, udarajući jedni po drugima, prave prostor društvenom modelu u kojem za njih više neće biti mjesta. Kraj prošlog stoljeća upravo u osamostaljenju nacionalnih država pokazao je kako osnivanje države nema ama baš ništa s nacionalnim pitanjem. Suverenitet nacije kako je teoretski zamišljen i realiziran u 19. stoljeću opskurna je podvala samo da bi se prikrilo stvarno razgraničavanje prema potrebama tržišta i kapitala. Nacija nije kohezivni dio koji će državu, pa ni ovu takozvanu hrvatsku državu, držati na okupu. Čak je i s Pantovčaka vidljivo da je hrvatska nacija više djelatne i njoj korisne samostalnosti imala u okviru SFRJ kao jedna od šest zlosretnih republika nego što je ima danas.
Zastava i himna folklor su za vjenčanja i sprovode i one ništa ne mogu učiniti za pogaženo dostojanstvo i nepovratnu materijalnu devastaciju koju je doživjela skupina ljudi koja je bila spremna, kao hrvatska nacija, identificirati se, locirati i transferirati u zatvor vlastite iluzije. Logična posljedica svega je da se hrvatska država može objasniti djelomično inercijom, djelomično konstelacijom trenutačnih vanjskih geostrateških prilika, ali nikako kao posljedica volje nacije čiji logo nosi. Država iz 19. stoljeća je mrtva, a mi smo zakasnili i na njezin sprovod. Priznajem, teško se pomiriti s činjenicom da političko-ekonomski okvir unutar kojeg živimo uopće ne postoji, da on ne može biti sadržajnom činjenicom jer niti ima strategiju filozofije niti može osmisliti filozofiju strategije. Velikim umovima 21. stoljeća nije dozvoljeno da se bave državom.
Umjesto njih tu su loši otpravnici poslova, politički skretničari i jebivjetri koji u normalnim okolnostima teško da bi mogli ostvariti pravo i na jedan vikend mjesečno izvan institucija u kojima bi se pohranjivala njihova sociopatnost. “Nevidljive“ ratne pripreme idu svojim tokom. Kod nas se tako počelo ponovno gurati oružje u ruke vašoj djeci, očinskim objašnjavanjima kako je pedagoška stvar znati baratati puškom, što je samo korak do one epski sveobavezne “‘ko nije za pušku, nije ni za pičku“. Obaveza služenja državi lakša je definicija obaveze umiranja za državu premda je i jedno i drugo u sunovratu besmisleno. Ne razumijem ni to, ako sada djeca ponovno moraju u rovove s isukanim bajunetima, zašto smo ulazili u NATO? Zar nam nije bilo rečeno kako ćemo članstvom za vijeke vjekova cementirati svoju sigurnost, a sada ispada da kao punopravna članica najveće okupacijske sile u povijesti strahujemo od srpskih aviona i njihova iz donacija stiglog trofejnog oružja. No kad se oružje jednom izvuče iz soški, ono se mora kad-tad upotrijebiti.
“Grijeh je da čovjek ima tako savršenu armiju, a da s njome ništa ne napravi“, sjetno je pred jutro 10. ožujka 1938. svojim suradnicima rekao Hitler. Političko mariniranje budućih leševa i sada se odvija na totalitarističko-fašističkoj matrici jer podloga svakog fašizma jest militarizam. Možete li zamisliti totalitarizam bez uniforme? Sve ostale parole tu su samo da nas smetnu s uma, da se ne dosjetimo istine kako bismo, da je Hitler pobijedio, danas i bodljikavu žicu Auschwitza slavili kao mjesto gdje je obranjena Europa. Hrvatske škole uskoro će se natjecati koja ima modernije naoružanje, a ne učionice, klinci će u vrtićima sjediti u maskirnim uniformama, na posao ćemo odlaziti u okviru institucije radne obaveze, kući ćemo dolaziti prije policijskog sata, predsjednica države u novogodišnjoj će poslanici najavljivati koliko građana za dobrobit domovine treba poginuti u sljedećoj godini. Jer Hrvati doista vole vojsku, vole naredbu i vole stroj. I umiranje. A sve to može ti osigurati jedino domovina.
>> Poljaci objavili popis nacističkih zapovjednika i čuvara, među njima ima i Hrvata
... umjesto toga slavimo klaonicu na Bleiburgu i sve Hude jame križnih puteva komunističke diktature. Baš smo se usrećili, nema što.