Kada bi u Hrvatskoj postojao neki krizni stožer koji bi zaustavio rast ljute hrvatske desnice, ne bi se trebali puno mučiti oko recepta. Dovoljno je nagovoriti Hrvoja Zekanovića, jednog od lidera Suverenista, da samo nastaviti ovako. Od prošle nedjelje njemu su toliko narasla krila pa je u emisiji Otvoreno pokazao neviđenu netoleranciju prema drugima, u Hrvatskom saboru agresiju i bijes, a onda je još upao na presicu manjinskih Roma, kao da se trudi potvrditi sve one ružne predrasude o nesnošljivim Hrvatima.
Tek što su se hrvatski nacionalisti digli iz političkog mrtvila i nebitnosti, Zekanović je junački krenuo to promijeniti. Ne shvaća da 20 posto hrvatskih birača lavira na političkom rubu i može svoj glas dati i lijevoj i desnoj političkoj opciji. Nastavi li on plašiti te birače, oni će se prikloniti drugoj opciji. Vjerojatno se sada i Ruža Tomašić pita je li pametno otići u Bruxelles ili ima i tu posla. Jer, kako bi to grublje rekli veterani HDZ-a iz vremena Tuđmana, hrvatska desnica više je puta pokazala da je sastavljena od reda bedaka i reda provokatora. S time da nije jednostavno razlučiti tko su tu politički bedaci, a tko provokatori.
No, nije ovdje kriv goropadni Zekanović, nego je došao u priliku zbog posljedica ne baš šampionskog kormilarenja Andreja Plenkovića, koji je istiskivanjem svoje desnice naokolo pobacao puno komposta za procvat desnice. Čudno da nije predvidio što će se dogoditi ako tako “centrira” svoj HDZ i kako to da ga iskusniji šaptači poput Šeksa i Granića nisu na to upozorili na vrijeme. Ako se Granić nije ufao svom školarcu Plenkoviću dati to upozorenje, onda ga nije dobro savjetovao. Šeksova je pozicija ponešto razumljivija jer je vjerojatno imao sebičnije razloge, bilo mu je važno dobro zbrinuti svog posinka Karla Resslera, a ako mu je to bio plan, ostvario ga je.
Šeks je sigurno razumio što se događa, no možda ga nije bilo briga za opću sliku, nego mu je interes počeo i završio sa Šeksom. Koliko se može čuti, i na predsjedništvima HDZ-a je njemu bilo sve OK i nema problema. Kako bilo, u vrhu HDZ-a nisu shvatili da moraju zadržati glasove te ljute desnice da bi stranku održali u balansu. Ovako se dogodila parafraza Arhimedova zakona – koliko lijevoga utisneš u HDZ, istisneš veću količinu desnoga. A i sada kažu da neće “svoj HDZ pomaknuti ni za milimetar” premda ta strategija HDZ baca u minus ili, kako to računovođe kažu, “baca u crveno”. Nadalje, birači su pokazali da ovakav HDZ ne smatraju desnim centrom. Politolozi bi ovdje potvrdili da je simbol desnog centra – Davor Ivo Stier, primjerice.
Sada se pojavila vijest da će se Stier dogovoriti s Plenkovićem, što je zvučalo čudno jer, kada bi to bilo istina, time bi on već u startu počinio političko samoubojstvo i potvrdio teze da je suviše introvertiran tip. On jest teoretičar, no već je pokazao da zna da je politika pragmatičan zanat. Stier sigurno nije savršen, no iako se vide njegove mane, činjenica je da se u HDZ-u govori o njemu kao mogućoj alternativi. Njemu bliski tvrde da mu je apsolutno jasno da mora graditi samostalnu, autonomnu platformu te se stoga sada neće svrstati ni uz Plenkovića ni uz Brkića. Smatra da bi, kada bi počeo paktirati s nekime od njih dvojice, ljudi mislili da im je bacao dudu varalicu. HDZ je sada u fazi vaganja snaga i teško je procijeniti koliko će trajati status quo. Ali se čini logičnim da prvi potez povuče Plenković, koji mora razriješiti dvojbu je li Brkić kriv ili prav. Uz to se cijela stvar u HDZ-u može pogoršati ode li Plenković u Bruxelles, što nitko u stranci neće doživjeti kao njegov junački potez. Naprotiv.
Takva bi situacija potom širom otvorila vrata povratku Zorana Milanovića na političku scenu kao prvom nužnom koraku u projektu povratka lijevih političkih opcija na vlast na sljedećim parlamentarnim izborima. Milanović je, naime, spretan političar, a jasno je da, kada osvoji potporu cjelokupne ljevice, neće ljevičariti, nego pokazivati i svoju državotvornost. Ako se za predsjednika kandidira i Miroslav Škoro, to Milanoviću još više otvara vrata jer će Škoro manje udarati po njemu, a više po Kolindi Grabar-Kitarović. Ako ljevici uspije taj prvi boj, onda je već zamislivo da bi se na idućim parlamentarnim izborima Hrvatska opet mogla zacrvenjeti. Ostane li, pak, HDZ ovakvog profila, a ljuta desnica zveketanjem nastavi plašiti neodlučne birače, mobilizirat će se sve što je u centru i lijevo protiv njih. Dakle, Stier bi ovdje trebao pokazati gdje mu je baza, a HDZ da je dominantno desna stranka, što je njezina prirodna pozicija. Oni koji tvrde da je Stier mačak u vreći, to jest točno, kao što su to bili i Karamarko i Plenković. Jedino što Stier može biti siguran jest da drugu šansu neće imati. I ne treba zaboraviti – da je Karamarko OK, jamčio je Brkić, a da je Plenković OK, jamčio je Stier. Tko će jamčiti za Stiera?
Hrvatsku u svom krvotoku ima trombozu zvanu Udba i nasljednici. Onj sprečavaju normalan razvoj jer guše tijelo u želji za razvojom i zdravljem. Sve velike stranke su u njihovim rukama ali borbu treba započeti upravo u njihovim strukturama. Stier je dijete dijaspore, odgojen u vjeri i domoljublju. Intelektualac i konzerativac iz uvjerenja a ne lažni katolik i demokršćanin kao crveni princ Plenković i suradnik službe “sova” Šeks koji svoj okot Ressler-a lancira da nastavlja vladavinu crveni kmera. Zbijmo redove iza Stier-a dok još ima nade.