Da je ljevičar, 
Thompson bi odavno bio najbolji hrvatski roker

Da su Porin dodjeljivali ovdašnji glazbeni kritičari i muzička estrada, sigurno je da Marko Perković Thompson tu nagradu ne bi dobio. No, kako je glasovanje bilo dopušteno i tzv. običnom puku, Thompson je ipak dobio nagradu za pjesmu “Ljubav je tajna dvaju svjetova” koja je proglašena hitom godine. I te se večeri na Hrvatskoj televiziji moglo vidjeti postojanje dvije Hrvatske. Njihovo se postojanje inače može zamijetiti posvuda: od estrade do filozofije. Te dvije Hrvatske, često oprečne, žive zajedno jedna uz drugu, ali se ne podnose. Jedna od takvih nepodnošljivih realnosti je i sam Marko Perković Thompson. Njegovi ga osporavatelji i protivnici spominju s mrzovoljom ili prezirom, odnosno prešućuju čak i onda kada je to suprotno svakome razumu. Nakon HTV-ova prijenosa dodjele Porina, dojam je da bi tako učinili i neki njegovi glazbeni kolege, a napose sama Televizija.

Kada se Thompson nije pojavio na dodjeli nagrade, HRT je valjda bio sretniji nego i sam Thompson kada je čuo da ju je dobio. Kasnije smo saznali da je poziv na svečanu dodjelu dobio isti dan! Očito s nečijom namjerom da na svečanost i ne dođe. Tako bi se valjda hrvatsku realnost i dalje nastavilo krivotvoriti. Thompson je postao simbol takvoga krivotvorenja. Premda je nedvojbeno u glazbenome vrhu, već ga se godinama javno prešućuje, medijski ignorira i kleveće, kao i većinsko hrvatsko mišljenje. Do sada nismo čuli ni pročitali da glazbeni kritičari stručnim parametrima procjenjuju njegove pjesme, da objektivno analiziraju glazbenu vrijednost tih skladbi. Ne bave se ni tekstovima, ni njegovim glazbenim stilom, a niti estetskim motivima onoga što čovjek pjeva. Umjesto toga, glazbeni se kritičari pretvaraju u političke kritičare, najčešće u ideologe koji ističu svoju svjetonazorsku oprečnost, uvjereni da su njihovi stavovi superiorni Thompsonovima.

Malo je naših pjevača koji bi poput M. P. Thompsona bili u stanju napuniti Maksimir ili Poljud. Usprkos tome, to kao da za naš medijski i glazbeni establišment i njemu vrijednosno slične i nije činjenica, nego zlobna “narodna podvala”. Što je više pučana za Thompsona, to gore za njih. Za samozvanu “građansku Hrvatsku” to je valjda ujedno i pokazatelj neke primitivne, nazadne i seljačke Hrvatske. Kao da je pljuvati po Thompsonu automatska legitimacija nečijega moderniteta i superiornosti. Tu prestaje svaka tolerancija i svako podnošenje drugačijeg. Obrazac ponašanja tako vidljiv u politici prenesen je i u naoko benigni prostor estrade. Tu je politička netrpeljivost pretvorena u ekstrem. Poznati je apsurd, koji je postao hrvatska datost, da u pulskoj Areni ne može pjevati hrvatski branitelj Thompson, ali može simpatizerka agresorske JNA Lepa Brena!

U Hrvatskoj za njezine netolerantne medijske i marksoidne političke elite ništa ne znači većinsko mišljenje ako se one s njime ne slažu. Kada je, primjerice, novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta, uvažavajući društvenu realnost, rekao da o problemima građanskoga i zdravstvenoga odgoja kani razgovarati i s vrhom Katoličke crkve, odmah su ga napali. Kao da je govorio u ime neznatne manjine hrvatskoga društva, a ne u ime njegove ogromne većine! Hrvatska je realnost desetljećima podijeljena, suprotstavljena pa i isključiva. Kod nas postoji javni mentalni teror manjine. Njezina je nevolja što se pučka većina ne da stjerati u za nju pripremljeni tor. Kada se tu većinu ne uspije pridobiti, onda ju se počinje prezirati. Jednako je i u politici i na estradi. Ako je pak netko nepodnošljiv toj javnoj diktaturi “ispravnoga mišljenja”, onda je javno obilježen. Nasuprot tome, onima koje javni “policajci duha” doživljavaju sebi sličnima i svojima, sve je dopušteno. Takvi mogu sve što požele, a za svoje javne bedastoće čak biti i hvaljeni. Za razliku od prononsiranoga Thompsona kojega se napada čak i kada šuti. Da su oni odlučivali o Porinu, taj pjevač sigurno ne bi bio ni nominiran. Da je Thompson ljevičar, nesumnjivo bi već odavno bio najbolji hrvatski roker.

>> A Porina za hit godine osvojio je - Thompson!