Večernji list je krajem 2012. prvi pisao o tužbi koju je podnio Tomislav Borković iz Vinkovaca protiv jedne velike banke jer je zbog primjene valutne klauzule i povećanja tečaja švicarskog franka morao banci na kraju otplate platiti gotovo 40 posto više od onoga što se obvezao potpisujući ugovor o kreditu. To je prva privatna tužba protiv jedne banke zbog klauzule o švicarskim francima pa je tim i veći uspjeh iako Borković ne želi likovati dok sud ne donese drugostupanjsku - pravomoćnu presudu.
- Kao korisnik kredita cijelo vrijeme trajanja otplate, uredno i na vrijeme ispunjavao sam svoju obvezu, no u jednom trenutku ono je postalo izuzetno otežano. Situacija nije bila normalna pa sam počeo razmišljati kako si pomoći. S obzirom da je izostala reakcija izvršne i zakonodavne vlasti odlučio sam zaštitu svojih prava i interesa potražiti sudskim putem, vjerujući u neovisnost hrvatskog pravosuđa. Nije moguće da se tako nešto može događati svima nama, a da je sve u skladu sa zakonskim propisima, da raste i tečaj, ali da raste i kamata, te da obveza raste još više, sve na štetu korisnika kredita. Nastupile su promijenjene okolnosti u odnosu na vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu, ali nisam dužan trpjeti pretjeranu štetu koja je počela sve više ugrožavati obiteljsku egzistenciju.Vjerujem u pozitivan ishod - kaže Tomislav Borković, sudski vještak za bankarstvo i financije te član ekonomskog tima udruge Franak.
Borković donosi i zanimljivu računicu koliko su novca banke na "švicarcima" zaradile i kako se taj novac mogao utrošiti.
- Prema nekim procjenama 2011. u Hrvatskoj je bilo 125.000 korisnika kredita uz valutnu klauzulu u "švicarcima". Zbog aprecijacije tečaja CHF prosječno povećanje mjesečnog anuiteta je 2.000 kuna što na mjesečnoj razini čini 250 milijuna kuna ili čak 3 milijarde kuna godišnje i tako dvije godine pa i više, dolazimo do brojke od nevjerojatnih 7,5 milijardi kuna koje bi završile u potrošnji. U tom iznosu je i PDV 1,5 milijarde kuna koji bi završio u državnom proračunu, a sve je završilo negdje drugdje - pojašnjava Borković dodajući kako bi tim novcem država lakše izašla iz krize i za to ima objašnjenje.
- Pretpostavljam da gotovo nitko ne bi uštedio te dvije tisuće kuna, u tom slučaju ne bi bile potrebne dodatne mjere štednje, novi nameti i porezi koji dodatno ugrožavaju životni standard građana, odnosno dodatno smanjuju potrošnju. Elementarno nepoznavanje osnovnih ekonomskih zakonitosti, neprepoznavanje stvaranja nove vrijednosti kao temeljnog programa izlaska iz krize, građani su osiromašeni, država se suočava s drastičnim padom potrošnje što se u konačnici reflektira na sveukupna gospodarska kretanja, pad gospodarskih aktivnosti, pad BDP. Zbog toga napredujemo korak naprijed, dva nazad - kaže Borković.
>>Tužio banku jer zbog valutne klauzule vraća 40 posto više novca