Da je živ, i Jozo Martinović bio bi pod istragom za ratno profiterstvo

Zar je to moguće, jedan od stupova ratne Vlade, Jozo Martinović, da je živ, bio bi pod istragom zbog ratnog profiterstva!? I oni koji ga znaju smatraju gotovo nemogućim – ako je i učinio to što USKOK tvrdi u rješenju o provođenju istrage nad Georgom Gavrilovićem, još jednim poduzetnikom godine (1998.) – da je takvo što radio samoinicijativno. Jozo Martinović, nasljednik prvog ministra financija Marijana Hanžekovića, vodio je u godinu dana svoga mandata u vladi Franje Gregurića, od 4. kolovoza 1991., sve najvažnije i najdelikatnije financijske operacije za obranu Hrvatske te je na toj poziciji bio čovjek od najvećeg povjerenja dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Konačno, operacija preuzimanja pet tadašnjih poduzeća u sastavu holdinga Gavrilović bila je puno složenija i detalji njezine provedbe sugeriraju da je morala biti vođena pod kontrolom državnog vrha od studenoga 1991. do listopada 1992.

Prvo, sam ugovor iz današnje perspektive gotovo je nevjerojatan. Pet tvrtki u stečaju tada je imalo knjigovodstvenu vrijednost od 68 milijuna DEM, a austrijski državljanin Georg Gavrilović dobio ih je za 3,3 milijuna DEM. Ali ne zaboravimo, pod ratnim rizikom, tako da nije čudno da se na oglas o prodaji tvrtki, objavljen u Večernjem listu 28. rujna 1991. sedam dana nakon pada Petrinje, već petog dana s ponudom javio samo Gavrilović. I odluka o stečaju donesena je pod političkim okriljem, a kao ključne osobe spominju se tadašnji premijer Gregurić, predsjednik Sabora Žarko Domljan, šogor Đure Gavrilovića i od 1998. član Nadzornog odbora Gavrilovića, te Slavko Degoricija. Degoricija je prema svjedočenjima radnika Gavrilovića došao s idejom o stečaju kako bi se Gavrilović spasio od blokade i otimačine u organizaciji Bore Mikulića preko Beograda. Stečajni sudac bio je tada Zdravko Tukša, kasnije odvjetnik obitelji Gavrilović kod zahtjeva za povrat imovine, a stečajni upravitelj Slavo Boras. Stečajno vijeće je 11. studenog 1991. prihvatilo ponudu, potpisan je ugovor i zaključen stečaj. Već nakon 11 dana Gavrilović je u sudskom registru ishodio promjenu naziva tvrtke te se upisao kao osnivač i direktor. Iako tada još nije uplatio ugovoreni iznos, a dan mu je rok od 90 dana.

To je učinio u ožujku 1992., s tim da je dio novca kredit za koji je u zalog dao imovinu tvrtki koje je kupio! Da bi prikrio tu operaciju iskorištavanja novca za obranu zemlje, Gavrilović je, prema tvrdnjama USKOK-a, prodao poslovni prostor Gavrilovića u Tkalčićevoj 7 za pola milijuna DEM, ali taj novac kupac nije uplatio na račun tvrtke, već na jedan od “ratnih” državnih računa u inozemstvu jer se Gavrilović tako dogovorio s Martinovićem. Bilo je to u listopadu 1992. kad je i Margareta Gavrilović na taj državni račun uplatila 631.300 DEM. Dakle, ako je sve to i istina, Martinović je bio važan, ali ipak samo kotačić u operaciji Gavrilović.

Zasad će USKOK kao svjedoke, kako doznajemo, saslušati Degoriciju, Tukšu, Živka Juzbašića te Snježanu Šiprak, krunsku svjedokinju u aferi Dragulji na suđenju Vladimiru Zagorcu. Zagorca je svojedobno pod pokroviteljstvom Stjepana Mesića u Austriji “snubio” Saša Perković ne bi li ga pridobio da oda važne dijelove iz mozaika o ratnom profiterstvu. Nije isključeno da u nastavku bude svjedok, kao i Gregurić, Domljan, Šarinić... Gavrilović je u intervjuu za Nacional svjedočio da je kodiranim mobitelom koji je nosio u Republiku Srpsku ostvarena izravna komunikacija Šarinića s Radovanom Karadžićem. Tvrdio je tada da je 1995., kad je nakon vojne akcije Oluja ušao u posjed svojih tvrtki u Petrinji, hajku na njega digao direktor PBZ-a Martin Katičić, župan Đuro Brodarac i državni pravobranitelj Petar Šale koji je u svibnju 1996. tražio poništenje ugovora o kupoprodaji iz 1991. Gavrilović je tvrdio da je dr. Franjo Tuđman bio na njegovoj strani te da mu je od pomoći uz austrijske čelnike države bila i Doris Pack, s kojom ga je upoznao Domljan. No, sve je bilo uzalud do smjene vlasti koja je smijenila Šalu te povukla tužbu, u čemu je glavni bio Slavko Linić. Rezultat toga trebala je biti nagodba o petstotinjak nekretnina na koju je Gavrilović i pristao, ali nije sklopljena. Sada te nekretnine na arbitraži Gavrilović traži od Hrvatske jer u kupoprodajnom ugovoru, a ni kasnije, nije definirana imovina tvrtki koje je kupio.

>> Gavrilović: Ovo je nastavak hajke državnih institucija

>> Istina i 20-ak svjedoka bit će nam dovoljni za obranu