Da nije Giovannija Rosse, ode glava

Zahvaljujući izraelskoj slavi nekadašnjeg hrvatskog nogometnog reprezentativca, a današnjeg nogometaša Maccabija iz Tel Aviva, Giovannija Rosse, reporter Večernjeg lista izbjegao je smrt ili, u najmanju ruku, to da ga izraelski vojnici uhite i privedu.

Vojna zona
Zadatak Večernjakova reportera bio je posjetiti jug Libanona, točnije selo Ghajar, koje je danas podijeljeno između gerilaca Hezbollaha i izraelske vojske. Kako bi provjerio kakvo je stanje te pronašao sugovornike i s jedne i s druge strane, reporter se otisnuo duboko u vojnu zonu, do same žičane ograde koja dijeli sukobljene strane, ignorirajući upozorenje UN-ovih vojnika.

Približivši se samoj ogradi iza koje su stajali naoružani izrelski vojnici,  suočio se s desetak tek pristiglih vojnih džipova i zgranutim vojnicima koji su prema njemu uperili cijevi. Na mahanje novinarskom akreditacijom i nekoliko prijateljskih riječi, reporteru je uzvraćeno glasnim upozorenjima i povicima da se smjesta udalji.

Tek na spomen Hrvatske, zapovjednik predstavivši se  kao Aron, koji je baš bio dojurio u jednom od vojnih džipova i koji je dotad najozbiljnije prijetio, zakoračio je prema ogradi i zatražio akreditaciju.

Pažljivo je pogledao akreditaciju provjeravajući je li vjerodostojna i ispravna. A onda je spomenuo Giovannija Rossu, hrvatskog nogometaša i svojedobno reprezentativca, već godinama jednog od najpopularnijih igrača Maccabija.

 Iz Hrvatske, kažeš! I naš Giovanni Rosso je iz Hrvatske. On je ovdje idol. Svi ga volimo.
Led je bio probijen. Napetost popustila. I s jedne i s druge strane osmijesi. Oružje spušteno, ali još uvijek napeto.
Situacija se promijenila. Nastavilo se verbalno nadmetanje, ali puno prijateljskije  o sportu i sportskim uspjesima.

Naime, zapovjednik Aron vojničkim stavom i još uvijek s dugom cijevi u rukama raspričao se: Riječ je o vrsnom hrvatskom nogometašu s izraelskim državljanstvom.
Razgovor o Giovanniju Rossi raspoložio je izraelske vojnike, a rezultat toga bilo je dopuštenje za snimanje tog opasnog područja. Prvi put otkad je podignuta "žičana granica" između Libanona i Izraela jedan je izraelski zapovjednik dopustio snimanje svojih položaja. Kako je objasnio, vatreni je navijač Maccabija iz Tel Aviva, a Giovanni Rosso njegov je idol.
Nakon što smo napustili jug Libanona živi, zdravi i obavljena posla, nazvali smo u Tel Aviv Giovannija Rossu.

Ispričali smo mu što se dogodilo i zahvalili što je spominjanje njegova imena razriješilo vrlo mučnu i opasnu situaciju.
 Možda ste mi čak spasili život  rekoh.

Govanni se nasmijao nimalo iznenađen:
 Drago mi je što sam vam možda neizravno spasio život. Međutim, moram priznati da je i prije bilo sličnih situacija. Novinaru Robertu Valdecu, uredniku Istrage na Novoj TV, također sam pomogao svojim imenom, jer kad je na području Palestinske samouprave imao problema s izrelskom vojskom koja je opkolila to područje, pozvao se na moje ime. Kad se takvo što dogodi, sretan sam ako si netko pomogne jer život je dragocjen.

Državljanstvo
Giovanni Rosso, 35-godišnjak, jedanaest sezona igra za izraelski Maccabi. Sa suprugom Moranom i trogodišnjim sinom Vitom jedan je od rijetkih stranaca kojega sami Izraelci uzdižu u zvijezde. Dokaz tomu je i državljanstvo, koje je dobio prije nekoliko godina.
 Stranac u Izraelu može dobiti državljanstvo samo pod uvjetom da mu je žena Židovka. Ustupak koji sam od izraelske države dobio nekome doista može zvučati čudno, no nogomet ih zaista fascinira. Ljudi vas jednostavno pretvaraju u ikonu i glorificiraju. Za moje državljanstvo zalagali su se mnogi političari, među njima i Ariel Sharon i Shimon Peres  kaže Rosso.

 Kako je živjeti u zemlji koja stalno podrhtava namirima i ratnom opasnošću?  pitali smo Giovannija.
 Čovjek se navikne na sve. I moja supruga i sin i ja potpuno smo se adaptirali na život u Izraelu. Volimo živjeti ovdje i osjećamo se kao kod kuće. Nedavno smo posjetili jedan restoran u Haifi u čijoj se neposrednoj blizini raznio čovjek samoubojica. Bilo je na 50-ak mrtvih, isto toliko ranjenih. Grozan prizor, no nije me bilo strah. To je život u Izraelu i takvim ga prihvaćam. Ne pokušavam ga zamišljati drukčije  rekao nam je Rosso.