Da nije u kampanji, Josipovića bi slavili jer je doveo kancelarku

Da nije u kampanji, Ivo Josipović zasigurno bi uživao u priznanju za iznimno uspješan sastanak Brdo-Brijuni procesa. Nije mala stvar što ga je svojim dolaskom podržala jedna od najutjecajnijih europskih liderica, njemačka kancelarka Angela Merkel. No, još su važnije poruke što ih je Merkel poslala iz Dubrovnika. Jedna je stav o širenju Europske unije na zemlje Balkana, a druga je podrška njegovom energetskom i infrastrukturnom integriranju. Time je dala vjetar u leđa hrvatskoj politici koja nastoji zemlju pozicionirati u nezaobilazni faktor u tome procesu i Hrvatsku nametnuti kao regionalnog lidera. Dakako da je, već i zbog limitiranih ovlasti predsjednika Republike, Josipović tek jedan kotačić u kreiranju i vođenju takve politike, međutim, mora mu se priznati da je ipak bitan.

Premda je sastanak Brdo-Brijuni procesa popraćen i s pomalo posprdnim opaskama kako su se u Dubrovniku sastali predsjednici država – uz Josipovića i slovenskog predsjednika Boruta Pahora, tu je bilo tročlano predsjedništvo BiH, srbijanski predsjednik, albanski, crnogorski, makedonski, te predsjednica Kosova – dakle redom političari s limitiranim ovlastima, činjenica je da je upravo taj događaj bio mjesto s kojeg je Merkel odlučila poručiti da nam za infrastrukturu stoji na raspolaganju 11,7 milijardi eura.

Stvar je u tome da predsjednici država u regiji svojim susretima i porukama razvijaju pozitivnu atmosferu, pa i onda kada zbog nekih dnevnopolitičkih zbivanja na bilateralnim razinama ti odnosi ne djeluju idilično.

A upravo je to i njihova uloga. Budući da s pozicije šefa države, za razliku od vlada, nisu opterećeni rješavanjem konkretnih problema, imaju prostor za ležerniji, a time i pozitivniji međusobni odnos. Josipović je jako svjestan te komotne pozicije i obilato je koristi. Bez pretjerivanja se može reći da je cijeli njegov mandat obilježilo razvijanje regionalne suradnje.

No, budući da smo zakoračili u kampanju za predsjedničke izbore, priča o novoj šansi Hrvatske da se pozicionira na energetskoj karti Europe i postane bitan europski tranzitni pravac, što bi izravno pozitivno utjecalo na ekonomiju i standard građana, trajala je samo jedan dan.

Odmah ju je potisnula priča da je Josipović otišao u Zagorje, i posjetio rodne kuće Tita i Tuđmana.

Angela Merkel je, rekavši kako nam za infrastrukturu stoji na raspolaganju 11,7 milijardi eura, naglasila kako je važno da zemlje same kažu što žele. Očekivalo bi se da uslijede rasprave o pravcu kojim bi se prostirao željeznički koridor od Münchena do Istanbula, kolika bi bila njegova ukupna cijena, koliko bi trajala gradnja, što bi on značio za Hrvatske željeznice, proračun koliko bi ukupno koštao...

Ali to nisu teme. Kao da nam je lakše vratiti se u rasprave o Titu i Tuđmanu. Točno je da svaki političar mora imati stav prema toj dvojici državnika koji su u bitnome obilježili našu povijest. No, on je poznat i svakom normalnom jasne su sve mračne, kao i sve dobre strane koje su obilježile vladavinu jednog i drugog. Za našu budućnost i standard važno je kako će se razvijati Europa i gdje će biti Hrvatska u tome procesu. Hoćemo li i dalje biti slijepo crijevo ili će za izvjesni broj godina kroz Hrvatsku tutnjati kamioni s robom koja će se iz zapadne Europe preko Crne Gore i Albanije transportirati do Istanbula. Bez daljnjeg cestovnog povezivanja prema istoku ostajemo osuđeni na skupe cestarine i čuđenje nad prometnim gužvama u dva ljetna mjeseca. Isto vrijedi i za željeznice i luke te njihov razvoj.

Hrvatska ima šansu riješiti i svoju energetsku budućnost u sklopu koje bi bitan faktor trebao biti LNG terminal, ako taj projekt uspije. Za to treba sustavna, promišljena, pametna i odgovorna politika. I to bi, a ne Tito i Tuđman, trebala biti pitanja oko kojih će se lomiti koplja u kampanji.

>>Josipović: Hrvatsku vidim kao više decentraliziranu državu