Portugalski vratar Eduardo dos Reis Carvalho (32), neprijeporno je zavrijedio status Dinamova pojačanja. Iako nije imun na pogreške (a tko jest?), Eduardo je dosad obranama u nekoliko navrata spašavao plave i potvrdio svoju kvalitetu. Naviknuo se na život u Zagrebu, a sa simpatičnim smo Portugalcem razgovarali u Dinamovu hotelu i najprije je rekao:
– Dobro sam se snašao u Zagrebu. Imam nekoliko prijatelja koji mi pomažu, pokazali su mi gdje je što i to mi olakšava prilagodbu. Također, dečki iz kluba su vrlo dragi pa i njih pitam što me zanima. Zagreb je prelijep, jako mi se sviđa kao grad! Volim šetati i upoznavati nova mjesta, baš mi sve ovdje odgovara; hrana, ljudi, kultura... Hrvatski jezik još ne govorim pa mi je to velik izazov – kaže Eduardo.
Do Zagreba je lako doći
Je li i vaša djevojka, poznata maratonka, Jessica Augusto, s vama?
– Nije. Jessica se nije doselila u Zagreb jer trenira po Europi, ali ponekad dođe ovdje. Zagreb je dobro povezan s drugim europskim gradovima i lako je doputovati pa se onda možemo vidjeti. Ponekad nam je potrebna uzajamna potpora pa se trudimo biti tu jedno za drugo kad god treba.
Jessica je, inače, na nedavnom EP-u u atletici, osvojila brončano odličje, ispred hrvatske maratonke Lise Christine Nemec! Upitali smo Eduarda kako su se upoznali i kako funkcionira veza između dvoje profesionalnih sportaša?
– Upoznali smo se u školi, bili smo vrlo mladi. U našoj je vezi prednost što oboje razumijemo izazove profesionalnog sporta i imamo razumijevanja jedno za drugo, to je vrlo važno. Oboje smo svjesni izazova koje nosi profesionalni sport, od čestih putovanja na treninge i utakmice na raznim lokacijama, do toga da znamo da nam je kao profesionalcima potreban odmor, pravilna prehrana, određen način života. Zapravo je mnogo lakše nego što se čini jer razumijemo jedno drugo bolje nego bi možda netko iz druge struke razumio. Ljudi sa strane to često ne razumiju, nije im jasno da ponekad slobodan dan znači da se moramo odmoriti...
Dolazi li Jessica gledati kako igrate i bodri li vas na utakmicama?
– Da, bila je ovdje prošlog vikenda, gledala je utakmicu protiv Osijeka. Sad opet nije tu, otišla je jer mora trenirati.
Jeste li bili na nekoj njezinoj utrci?
– Da, naravno, u Portugalu sam je često gledao! Kad god sam blizu i u mogućnosti doći, dođem. Volim je gledati, kao sportašu mi je zanimljivo vidjeti neki drugi sport "iznutra", doznati što je sve potrebno da se bude dobar u nekom drugom sportu.
Nisam baš za duge pruge
Jeste li ikada probali istrčati maraton?
– Ne, nisam, he, he... Volim trčati, ponekad trčim rekreativno, ali maksimalno pola sata, nisam baš za duge pruge...
Okrenimo se nogometu, jeste li zadovoljni obranama u Dinamu?
– Čovjek nikad nije potpuno zadovoljan, uvijek su tu neke potankosti na kojima se mora raditi, koje se mogu poboljšati... Svjestan sam da uvijek može bolje, zato svaki dan radim na sebi kako bih bio što bolji. Ali, zadovoljan sam ovom godinom, 2014. je za mene bila velik izazov. Sretan sam što sam ovdje i mislim da je dolazak u Dinamo bila dobra odluka.
Jeste li bili razočarani kad Dinamo nije ušao u Ligu prvaka?
– Naravno, tko nije... To je bio naš glavni cilj, za to smo se pripremali. Izgubili smo na način na koji smo izgubili, bilo je to bolno iskustvo za sve nas. No, život ide dalje, to je sport, ali ipak će nas neko vrijeme pratiti taj osjećaj tuge jer smo pogriješili u ključnom trenutku, a bili smo vrlo blizu ostvarenju sna. Ipak se nadam da se slične stvari neće ponoviti u budućnosti, te da ćemo naučiti nešto iz pogrešaka.
Ostavljate dojam vrlo dobrog vratara, ali ipak ste primili nekoliko kiks-golova – takve se pogreške vrataru vašeg kalibra ne bi smjele događati. Primjerice, drugi gol protiv Aalborga. Što se tada dogodilo?
– Teško je to objasniti... Bez obzira na to koliko je igrač dobar, ne može se očekivati da nikad neće pogriješiti. A pozicija vratara je najteža jer njegova pogreška znači primljeni gol, a to je presudno za svaku utakmicu. Kad neki napadač promaši gol, ili kada vezni nespretno doda loptu, to su pogreške koje se mogu ispraviti, nitko se ni ne sjeća lošeg dodavanja! A s golmanima je drukčije, o primljenom se golu dugo priča i piše. Znam kad pogriješim, ne bježim od odgovornosti. Uvijek prihvatim dobar savjet i cijenim kad ljudi kažu da mogu bolje jer i sam smatram da je tako. Gol protiv Aalborga? Krenuo sam u dobrom smjeru, ali sam pogrešno procijenio silinu udarca! Da, to je bila moja pogreška...
Bio sam debeljuškast
Vratari imaju poseban pritisak jer njihove pogreške utječu na rezultat. Kako vi živite s tim?
– Treba se na to naviknuti i pokušati se ne opterećivati jer će pogrešaka uvijek biti. Bitno je raditi na sebi i pokušavati biti što bolji bez obzira na sve. Mi svoje pogreške skupo plaćamo, ali naša igra drukčija je od igre ostalih igrača – oni se kreću, trče, u kontaktu su s loptom, u igri su... A meni se zna dogoditi da deset i više minuta uopće nisam blizu lopte! Ponekad je teško zadržati koncentraciju i uvijek pravodobno reagirati, bez obzira na pritisak. Obrana može pogriješiti jer i nakon njih ima netko tko može spasiti stvar, napadači također. Ali, iza golmana nitko ne stoji. Po tome smo drukčiji, čak bih rekao posebni.
Spašavali ste Dinamo od teškog poraza u Salzburgu, no jeste li mogli bolje reagirati kod prva dva pogotka?
– Lako je nakon utakmice pričati o tome što sam trebao napraviti, kako je to trebalo izgledati, ali u onom trenutku to je možda bilo najbolje što sam mogao. A možda i nije... Mislim da sam kod prvoga gola mogao i bolje reagirati.
Dinamova je obrana propusna, što vam se ne sviđa u igri obrane?
– Kao dio momčadi, uvijek moram biti podrška suigračima. Ima stvari na kojima treba raditi, ali nije to samo do obrane, loša igra je stvar cijele momčadi: i napadača, i veznog reda i obrane.
Bi li ta obrana možda bila čvršća kad bi Dinamo igrao sa dva defenzivna vezna?
– Ne znam, nije na meni da o tome govorim. Ne razumijem se u taktike, ja sam igrač, a ne trener. Odluka nije na meni...
Nadate li se ponovnom pozivu u reprezentaciju Portugala?
– Naravno, bio bih počašćen! Bitno mi je da dobro branim i pripremam se, kako bih održao visoku razinu forme. Dosad sam dobro branio u reprezentaciji i na to sam vrlo ponosan, nadam se da ću opet dobiti priliku.
Kako ste odlučili postati vratar?
– Oduvijek sam znao da želim biti vratar! Još od malih nogu, kad bismo igrali nogomet, uvijek sam htio biti na golu. Ne znam točno zašto, ali dobro mi je išlo. Bio sam debeljuškast, to je možda bila prednost jer sam pokrivao veću površinu, ha, ha... Moja bi me starija braća uvijek stavila na gol, a ja sam gledao igru i branio. I uživao...
Što biste bili da niste nogometni vratar?
– Doista ne znam! Oduvijek sam želio biti samo golman. Tko zna, možda bih s braćom radio na gradilištu, snažan sam, ha, ha... Ne, ne znam čime bih se bavio. Od 12. godine ozbiljno se bavim nogometom i cijeli život slijedim taj san, teško mi je razmišljati o bilo čemu drugom.
Znate li za šalu da su bubnjari, plivači prsno, fotoreporteri i golmani posebna sorta ljudi, neki kažu i “ludi” na svoj način?
– Ha, ha, ha... Posebni smo svakako, ali ne bih rekao da smo ludi. Često smo u sjeni, a mnogo toga ovisi o nama. Ali, ljudi na takvim pozicijama već u startu znaju s čim se trebaju nositi i spremni su na sve. Po tome smo možda posebni. A istina je, moramo imati i pomalo ludosti u sebi. Nije baš da bi svatko stao pred gol znajući kakvom silinom lopte znaju letjeti u njihovu smjeru!
Portugal, Italija, Turska
Koje vam je najvažnije iskustvo koje ste stekli igrajući nogomet?
– Igrao sam za nekoliko klubova, u Portugalu, Italiji, Turskoj, sad sam u Hrvatskoj, bio sam dva puta s reprezentacijom na SP-u. Ostvario sam većinu dječačkih snova. Istina, još nisam igrao u Ligi prvaka i to mi je najveća ambicija! Sve sam snove ostvario, nadam se da ću i taj, nadam se da ću s Dinamom igrati LP!
Još vam je jedan san ostao neostvaren – nikad niste bili prvak?
– Točno. Bio sam dvaput drugi, s Bragom i Benficom, osvojio sam dva portugalska Liga kupa (Vitoria Setubal i Benfica) te Intertoto kup (Braga). Vjerujem da ću sad s osjetiti i tu slast, u Dinamu bih trebao zaokružiti karijeru – kaže Eduardo.