Kakva šteta što premijer nema ekonomskog savjetnika! Sad bi ga mogao hitno smijeniti. Netko, naime, mora odgovarati zbog svega što se događalo od posljednjeg poskupljenja goriva, a teško je s micanjem jakih figura, pa bi ekonomski savjetnik bio idealna srednja cijena. Opereš ruke pred javnošću, a ne moraš zbog cijene samo jednog iz palete naftnih derivata ulaziti u klinč s jakim političkim igračima. U toj konstrukciji elegantnog izlaza iz ove situacije dva su remetilačka faktora.
Prvo, Sanader nema takvog ekonomskog savjetnika, kao što ga nije imao ni Račan, iako se svojedobno govorilo čak o savjetničkom timu. I drugo, da Sanader ima blizu svojeg kabineta stručnjaka takve marke, cijenjenog zbog mudrosti i poštenja, to što se događalo s cijenom supera 95 uopće se ne bi dogodilo. Kompetentna savjetnička ekipa najprije bi profiltrirala ideje s kojima su u Banske dvore prošli tjedan došli predstavnici Ine, a svakako bi se konzultirala i s Ministarstvom gospodarstva te Ministarstvom financija.
Onda bi premijeru predložila što učiniti u tom konkretnom trenutku, a što će biti neka srednjoročna Vladina strategija regulacije tržišta naftnih derivata. Brainstorming sa savjetničkim timom uključio bi i zadnji važan element: kako će i s kojim argumentima odluka biti objašnjena javnosti.
Iz kibidabi sfere natrag u stvarnost! Nemamo takvu visokoprofesionaliziranu, idealiziranu proceduru odlučivanja i zato ni 48 sati od poskupljenja naftnih derivata ništa nije do kraja razjašnjeno.
Prošli tjedan, naime, Ina je tvrdila da se na štićenu vrstu benzina odnosi 90 posto potrošnje benzinskih goriva. U utorak iz iste kuće stiže informacija da se 70 posto voznog parka u Hrvatskoj koristi superom 95. Jučer je taj postotak još malo spao, pa je najnovija informacija da na tu vrstu benzina ide 27 posto benzinske potrošnje. Kako je moguće da iz kompanije koja je prva u branši na domaćem tržištu dođe do takve razlike u procjenama?
Jedino što se iz ove zbrke moglo dokučiti jest da se obećanje o štićenoj cijeni od osam kuna do jučer odnosilo na eurosuper, a sada na super 95. Razlika nije samo u razini štetnosti zao okoliš i novije benzinske motore nego i u tome da se eurosuper proizvodi u stranim, a super u domaćim rafinerijama. Proizvođač tvrdi da je ta zamjena deklaracija uz psihološku granicu od osam kuna po litri, obavljena uz suglasnost Vlade, što je u neku ruku logično. Jer bilo bi teško shvatljivo da Vlada štiti cijenu stranog proizvoda ili, kako bi ekonomisti to odmah preveli, da subvencionira strane turiste. No i dalje je otvoreno pitanje kako je došlo do tvrdnje da se time štiti najširi sloj potrošača, kad se vrlo brzo pokazalo da to nije točno.
Medijima su plasirani kontradiktorni podaci i priča, koja je trebala potkrijepiti politiku socijalne osjetljivosti, otišla je u suprotnost. Zato ostali distributeri naftnih goriva nisu graknuli na Vladu, nego su je dapače pohvalili, jer najprodavaniju vrstu benzina nije zakočila, već prepustila tržištu. Ekonomisti tvrde da Vlada nije trebala štititi ni super 95, jer kao što je rekao i sam premijer, razdoblje jeftinog goriva je završeno. Eventualno, štititi bi trebalo samo dizelsko gorivo za javni prijevoz i industriju.
Tko ima automobil, može birati. Tko nema, osuđen je na javni prijevoz, koji zbog poskupljenja dizela mora poskupjeti. Dakle, najsiromašniji uopće nisu zaštićeni. Ali kako Sanader nema ekonomskog savjetnika, kojeg bi sad mogao žrtvovati, nema ni elegantnog izlaza. Ili će se nastaviti demagoška trakavica ili će ceh biti plaćen tamo gdje je napravljen.