Još kao beskompromisni, požrtvovni reprezentativac i dugogodišnji kapetan vatrenih Niko Kovač (43) bio je ljubimac nacije, a visoki rejting popularnosti zadržao je i kao izbornik. Iza njega je 14 mjeseci rada s nacionalnom momčadi i 14 utakmica na klupi, sa širokim spektrom boja. Od olovno sivoga Meksika u Recifeu, do razigranih tonova, raskoši i blještavila na San Siru...
Intervju nije ni počeo, a uskočio je glasnogovornik HNS-a Tomislav Pacak.
– Naravno, znate da nema pitanja o politici, huliganstvu..., samo o nogometu – upozorava press ataše želeći sačuvati izbornikov integritet i držati ga podalje od osjetljivih tema, tankoga leda po kojemu posljednjih mjeseci hoda vodstvo HNS-a.
– Možemo biti zadovoljni učinkom u nešto više od godinu dana koliko vodim reprezentaciju – kaže nam izbornik Kovač. – Plasirali smo se na SP, u Brazilu smo igrali solidno, start u kvalifikacijama za EP bio je vrlo dobar. Napredujemo iz dana u dan. Svi mi trebamo malo vremena da se upoznamo, što bolje međusobno razumijemo, uskladimo poglede na nogomet...
Ali, s većinom reprezentativaca bili ste suigrač? Već se odavno poznajete.
Jedno je igrati s njima, a drugo je biti im izbornik. Moji bivši suigrači poznaju me kao osobu i kao igrača, ali ne kao trenera. Pokušavam biti vrlo ozbiljan, profesionalan i svima dati istu priliku. Možda je bilo nekih nesporazuma na početku, neki bivši suigrači očekivali su više nego što sam im u tom trenutku mogao dati, određeni bonus. Međutim, moram razlikovati prijateljstvo i posao koliko god to bilo teško. Za to sam postavljen i plaćen, i moram gledati dobrobit našeg nogometa. I kad donosim nepopularnu odluku za pojedinca, čak neprihvatljivu.
Iako je rezultat bio solidan, godinu na klupi obilježili su brojni odlasci igrača, od Eduarda i Vukojevića, preko Pletikose, koji je odbio oproštajnu utakmicu, do Jelavića. Je li vas to povrijedilo?
Bio sam profesionalac i znam kako je možda u tom trenutku teško prihvatiti da su vas stigle godine, ali odluke nekih igrača koji su otišli bile su nepotrebne. Kad su nas napuštali brončani, svi su mislili da se nogomet kod nas neće igrati dalje, a vidimo da se ipak igra, i to uspješno.
Pa zašto je Pletikosa odbio oproštajku?
Zato što nitko prije nije igrao oproštajnu utakmicu. Ponudili smo mu je zato što ima više od sto nastupa, bio je na puno velikih natjecanja, ali on je rekao da ne želi jer je nisu imali ni neki stariji igrači.
Eduardo, Vukojević, Jelavić?
Način na koji su prva dvojica otišla rekao je sve o njima, dok je Nikica otišao mirno, u dogovoru sa mnom. Ostali smo u dobrom odnosu. Ma mogu razumjeti da je netko nezadovoljan, ali iznad reprezentacije nije nitko. Svi se moramo ubaciti u taj sustav i taštinu staviti u zadnji plan.
Što vam je u proteklih godinu dana najviše ispunilo srce?
Srce mi se ispuni kada vidim kako momci na terenu rade ono što tijekom mikrociklusa treniramo. Sve ono što nemamo, a to je prije svega vrijeme, moramo nadoknaditi intenzivnim radom. Veselim se što momci sve više shvaćaju ono što tražimo od njih. Rezultati su bitni, ali radujem se kada vidim da njihov intenzitet ide sve više prema 90 minuta, što imamo snage suprotstaviti se, na primjer, Talijanima. Mi smo izgubili od Argentine, ali smo na toj utakmici proširili kadar, vidjeli da imamo dovoljno dobrih momaka, ne samo u svojim klubovima, nego i na višoj razini.
Famozni Japanac Nishimura kandidat je za suca godine?
Suca godine u Aziji?
Ne, Fifina, svjetskoga.
A je li? E, to me malo iznenađuje...
Ivica Osim kaže da Hrvatska ima trojicu igrača koje nema nitko, Modrića, Rakitića i Mandžukića, i da vam to olakšava posao.
Da su oni ekstrakvalitetni igrači, to ne trebamo pričati. No, uvijek ću se vratiti na ono što ja propagiram, da svih 11 igrača čini momčad. Moramo imati homogenu, kompaktnu momčad. Tako Portugal ima Ronalda, a vidjeli ste kako je prošao na SP-u... Istina je da pojedinac čini razliku na travnjaku, ali do tog trenutka kada on stupa na scenu, momčad mora funkcionirati i dovesti do toga. Nijemci su na SP-u bili najbolja momčad, možda ne i s tako dobrim igračima kakve mi imamo, a postali su prvaci.
Kakav je odnos s predsjednikom Šukerom? Zamjerio vam je da ste protiv Argentine igrali s pričuvama.
Mi uvijek razgovaramo, nakon svakog ciklusa, razgovarali smo i nakon Londona. To uopće nije bilo tema. Ništa mi o tome nije rekao.
Na SP-u u Brazilu bili ste među najslabije plaćenim izbornicima, neslužbeno je spominjan iznos od 200.000 eura godišnje. Smeta li vam to?
Kao prvo, ne znam je li istina da sam bio među najslabije plaćenima. Kao drugo, nisam došao u Hrvatsku da bih ovdje zarađivao jer znam dobro kakvi su okviri. Došao sam svoje nogometno iskustvo podijeliti s našim ljudima, trenerima, igračima. Hvala Bogu, dosta sam dugo igrao, novac mi nije presudan, ali kod nas se uvijek puno priča o novcu.
Nije li ipak čudno da Prosinečki kao izbornik Azerbajdžana zarađuje pet puta više od vas kao hrvatskog izbornika?
Ali, ja više uživam od njega jer treniram svjetske igrače. Eto, na jednoj strani dobijete, na drugoj ne. No, radim taj posao zato što ga volim, što mi to čini zadovoljstvo, a to se ne može nikako naplatiti. Prevelika je to čast.
Gdje se vidite nakon EP-a 2016.? Kao klupski trener?
Tko to zna. Kada sam prestao igrati, nisam uopće očekivao da ću biti trener, kamoli izbornik. Tada sam dobio drugu momčad u Salzburgu, da osjetim je li to uopće za mene. Cilj nije bio da budem trener, a sad sam tu. Što će biti za godinu, godinu i pol, to samo dragi Bog zna. Imam ugovor do 2016. godine, želim ga odraditi do kraja, sa svojim momcima otići na EP. Ali, još moramo puno toga napraviti, jer ništa još nije riješeno.
Razmišljate li o preseljenju iz Salzburga u Zagreb?
Ne.
Zamjeraju vam neki da ste možda na prevelikoj distanci od domaćeg nogometa?
Dovoljno sam prisutan, gledam sve utakmice Prve hrvatske lige. Ili moji pomoćnici uživo, ili ja na televiziji. A meni je skoknuti od mojih Brela do Zagreba isto kao iz Salzburga.
Reprezentaciju ste vodili u 14 utakmica, nijednom u Splitu. Kada će se to promijeniti?
Kao izbornik mlade reprezentacije, uvijek sam govorio da Hrvatska treba igrati svuda gdje za to ima mogućnosti. Bili smo tada u Varaždinu, Metkoviću, Umagu...
Govorimo o A reprezentaciji.
Ostajem pri tome. Ne odlučujem ja, nego Izvršni odbor. I naravno da želim igrati na Poljudu, kao i u Osijeku, Rijeci...
U siječnju ćete u Katar na pripreme Bayerna. Slijedite Guardiolin stil?
Pratim rad onih trenera koji su nam po stilu igre slični. Bio sam kod Van Gaala dok je bio u Bayernu, pa kod Kloppa. Držim se one da se uvijek možete unaprijediti, vidjeti nešto novo, ali i nešto što već primjenjujete i to potvrditi. Od viška glava ne boli. Želim što više upijati, vidjeti jesam li na dobrom putu...
Upoznali ste Guardiolu već?
Osobno ne, ali čuo sam se s ljudima iz Bayerna i tražio dopuštenje da brat i ja možemo prisustvovati treninzima. Njihov je odgovor bio – dapače.
Igračima zamjerate da su previše na društvenim mrežama, a premalo zajedno, za stolom?
Nisam im ništa zamjerio. Tražio sam od njih samo da se što prije nađemo na doručku, ručku, večeri, jer ne komuniciraju previše. Zašto bi se igrači susretali samo na terenu? Želim interakciju, ne o svakodnevnim problemima, zezanciji, nego i o nogometu. Zašto ne bi neke stvari automatizirali, usavršavali se međusobno, na primjer lijevi bek s centarforom, kakav centaršut želi...
Vi niste na Facebooku, Twitteru...?
Nisam, ne koristim ih. Imam premalo vremena da bih ga trošio na Facebooku ili Twitteru. Nisam taj tip. Nisam ni prestar, skužio bih to začas, ali nije to za mene.
Koliko vam je uoči SP-a značio posjet Kaptolu, kardinalu Bozaniću?
Mnoge reprezentacije uoči velikih natjecanja odlaze svojim biskupima, čak i papi. Katolička smo zemlja, za mene to nikako nije samo forma, kao ni za naše igrače. Razgovarao sam s većinom njih, bili su presretni što su išli kod kardinala Bozanića.
Čuvate li još krunicu koju vam je poklonio?
Čuvam, naravno.
Tko je za vas osoba godine u Hrvatskoj? Izbornik je uzeo predah za razmišljanje...
Marin Čilić? Da! Ove godine najviše je učinio za našu mladu i malu Hrvatsku.
>> Kovač: Protiv sam regionalne lige, a Island i SP su mi došli prebrzo