Da sam ostala u bivšoj Jugoslaviji, pokopali bi me u masovnoj grobnici

Nakon četrdeset godina aktivnog bavljenja umjetnošću, Marina Abramović uvjerljivo je najveća svjetska zvijezda performansa, koja je 2010. godine potukla rekord newyorške MoMa-e s više od 850.000 posjetitelja svoje retrospektivne izložbe “The Artist is Present”, na kojoj je gotovo tri mjeseca nepomično sjedila na stolcu. Interes je bio toliki da su posjetitelji spavali pred ulazom u muzej kako bi ujutro dobili priliku sjesti nasuprot Marini Abramović, a izložbu su, među ostalim, posjetili Patti Smith, Björk, Michael Stipe...

S “bakom performansa”, kako se često naziva, razgovarali smo u Ateni, kamo je doputovala predstaviti umjetnički institut koji je utemeljila pokraj New Yorka. Dogovorile smo se napraviti intervju u njenoj garderobi, sat vremena prije javnog razgovora koji je u centru Onassis imala s hrvatskim producentom Zvonimirom Dobrovićem, u sklopu Noći performansa, na kojoj su se predstavili i mladi hrvatski umjetnici. Iako smo trebale imati to vrijeme za sebe, kod Marine me dočekala cijela četa fotografa, suradnika, svatko joj je nešto gurao u lice, podsjećao na obveze koje slijede... Jedva ih je izbacila iz prostorije kako bismo mogle razgovarati.

:: Je li vaš život uvijek ovakav?

Još gori. Često mi je teško to objasniti ljudima iz naših krajeva kad me zovu da sudjelujem na nečemu što se održava za dva tjedna, a ja već imam popunjen svaki dan u rasporedu do kraja 2016. godine. Moj osobni rekord je gostovanje u 15 zemalja u deset dana. Kad sam se nakon toga vratila u New York, s prijateljima sam otišla u kino i automatski se pokušala zavezati u stolcu, kao da sam u avionu. Ali navikla sam na to. Ja sam kao vojnik.

:: Često kažete da su za vašu vojničku disciplinu zaslužni vaši roditelji.

Moji su roditelji oboje bili narodni heroji, pa su i mene odgojili kao ratnicu. Majka je u tome išla u ekstrem, pa bi me, primjerice, budila usred noći ako bih se suviše vrpoljila u snu. Zbog toga danas spavam toliko mirno da ljudi često misle da nisam koristila krevet koji su mi dali. Osim strogog odgoja, na mene je utjecao i komunizam jer odmalena su nas učili da je od naših života važniji cilj za koji se moramo žrtvovati. I danas tako pristupam idejama u koje vjerujem.

:: Koliko je prijateljstvo s Tomom Gotovcem utjecalo na vaš razvoj?

Drugi umjetnici ne utječu na mene, jer i oni su stvarali pod nečijim tuđim utjecajem, a ja ne želim ideje koje dolaze iz druge ruke. Tom je prije svega bio prijatelj. Provodili smo sate u kinima. Sjećam se da je u Kurosawinim filmovima znao nabrojiti imena svih glumaca, pa čak i sporednih. Velika je šteta što naši ljudi nisu razumjeli njegovu veličinu dok je bio živ, jer bio je važniji i avangardniji od, primjerice, Michaela Snowa. Zašto tako malo cijenimo svoje umjetnike? Da samo vidite koliko smeća prolazi kroz newyorške galerije! Ali mi mislimo da je sve što je izvana bolje od onoga što imamo. Ovih dana čula sam da je velika kiparica Olga Jevrić pokopana u masovnoj grobnici. Ako je to istina, radi se o velikoj sramoti za cijelu zemlju. Da sam ostala u Beogradu, sigurna sam da bi i mene tako pokopali.

:: Dakle, i dalje se osjećate nepriznatom na području bivše Jugoslavije?

Mogla bih napisati knjigu o tome! Dat ću vam samo dva primjera zbog kojih sam se osjećala jadno. Kad sam izvodila Seven Easy Pieces u Guggenheimu, tadašnji srpski ministar kulture htio je donirati 10.000 eura za moju izložbu. Poslala sam mu pismo u kojem sam objasnila da američki muzej ne treba njegov novac, ali ga trebaju mladi umjetnici u Srbiji te zamolila da ga proslijedi njima. Nikad nisam primila službeni odgovor. Tri mjeseca poslije javio mi se jedan mladi vježbenik koji je rekao da ga je moj odgovor rasplakao jer nitko nikad nije odbio novac s takvim argumentom. A to je upravo ono o čemu vam govorim, radije ćemo dati strancima nego našem čovjeku. S druge strane, kad sam tri i pol mjeseca sjedila u MoMa-i, nitko se iz srpskog veleposlanstva nije pojavio da vidi što radim iako je samo nekoliko blokova udaljeno od muzeja. Ne razumijem to.

:: A što je s Crnom Gorom, s kojom ste, po novom, u izvrsnim odnosima?

Crna Gora mi se javno ispričala zbog toga kako su me tretirali u prošlosti! I ne samo to, dali su mi odlikovanje, državljanstvo, da ne spominjem bivšu tvornicu Obod u Cetinju...

:: Što se događa s projektom umjetničkog centra u kompleksu Obod?

Znate, kad su mi ga ponudili, mislila sam da će se raditi o jednoj hali, a ne cijelom kompleksu u kojem je nekoć radilo tisuće ljudi. Prvo me prestravila veličina prostora, ali sad na njemu radi poznati arhitekt Rem Koolhaas, koji će mi pomoći da ga pretvorimo u suvremeni, višenamjenski kulturni centar sa stranim investitorima.

:: Je li realno da će takav projekt međunarodnog umjetničkog centra zaživjeti na Cetinju?

Crnogorci si za sve vole uzeti vremena, ali ja se nadam i vjerujem da hoće, i to prije nego što umrem!

:: A kako napreduje centar koji gradite u Hudsonu pokraj New Yorka?

Vrlo dobro! Marina Abramovic Institute bit će multidisciplinarni prostor u kojem ćemo poticati suradnju znanosti, umjetnosti i tehnologije, u kojem će se održavati predavanja, radionice i umjetničke rezidencije. Posebno ćemo podržavati dugogodišnje istraživačke projekte i projekte nematerijalne umjetnosti. U njemu će podučavati i metodi koju već jedno vrijeme predajem svojim učenicima u Americi, a fokusirana je na podizanje svijesti o stanju vlastitog tijela i uma, koja je preduvjet za iscrpljujuće performanse kakvima se i sama bavim.

:: U svojim radovima često ste ispitivali granice tijela, ali rijetko seksualnost kao njegov važan aspekt.

Na otvorenju jedne izložbe u Amsterdamu htjela sam se zamijeniti s prostitutkom koja je imala deset godina radnog staža, baš kao i ja. Bilo je teško pronaći ženu koja bi otišla s radnog mjesta u zamjenu za polovicu mog honorara, koji je tada bio znatno manji od njihova. Na koncu sam pronašla jednu koja me pristala odglumiti na otvorenju izložbe, a ja sam sjela u njen izlog, onako kako sam jedino znala – s performerskim pogledom usmjerenim ravno naprijed. To očito nije bilo seksi jer su mi prišla samo tri muškarca – jedan koji je tražio nju, jedan koji je bio toliko pijan da nije znao što traži te jedan koji mi je ponudio manje novca nego što mi je ona dopustila primiti. Istodobno, nju su u galeriji ispitivali o umjetnosti, a ona je odgovorila da ne zna ništa o performansu, ali da zna sve o seksu. Oba naša nastupa snimljena su i prikazana publici, a ona mi je kasnije rekla kako bih u njenu poslu umrla od gladi jer uopće ne znam komunicirati s klijentima.

:: Na početku karijere slovili ste za asketsku umjetnicu. Kako se dogodila transformacija iz takve Marine u superzvijezdu kakva ste danas?

Čini mi se da je ta promjena više u percepciji javnosti. Moj je pristup radu isti, a slava je samo nusprodukt četrdeset godina krvavog rada. Ne vežem se za status zvijezde jer kad umjetnik postane uvjeren u vlastitu veličinu, izgubljen je. Ego je prvo što morate ukloniti ako se želite baviti umjetnosti. Woody Allen je rekao: Danas sam zvijezda, a sutra crna rupa.

:: Ipak, snažno ste umočeni u svijet slavnih, pa i modne industrije. Kako to mirite sa svojim radom?

Moj je uspjeh došao vrlo polako, a aspekt na koji sam najviše ponosna jest to što sam uspjela promijeniti percepciju svoje umjetnosti kao nečeg ljudima stranog i dalekog. Performans je ušao u mainstream, a to se moglo postići samo omekšavanjem granica između pop-kulture, mode i umjetnosti.

:: Jedna od vaših učenica je i Lady Gaga. Kako je došlo do toga?

Pristupila mi je sa željom da dođe učiti. Provela je tri dana sa mnom u divljini, bez droge i svega što nosi život superzvijezde, i posvetila se radu na sebi. Zbog suradnje s Gagom su me kritizirali, ali ne zaboravite da ta djevojka ima 45 milijuna sljedbenika na Twitteru. Većina njih prije nije ni razmišljala o performansu, a sada ga odjednom vide kao nešto zanimljivo jer se Lady Gaga zanima za nj. Vrlo mi je vrijedan taj pristup mladoj publici. Ja im mogu ponuditi iskustvo, a oni meni osjećaj vremena u kojem živimo, i to je najvrednija vrsta interakcije. Da na moje predavanje dođu samo pripadnici moje generacije, to bih shvatila kao pokazatelj da nešto s mojim radom nije u redu.

:: A što je s Jamesom Francom, s kojim također surađujete?

On je izvrstan mladić. Mogao bi biti uspješan hollywoodski glumac i od toga dobro živjeti, ali on se trudi, režira, piše scenarije, pjesme... To ne ispada uvijek dobro, i kritika ga stalno pokušava pokopati, ali činjenica da se ne boji ispitivati nove teritorije, da ga ne obeshrabruje neuspjeh, ono je što cijenim. I sama sam imala posao snova u Braunschweigu, s doživotnim ugovorom koji me čak nije obvezivao da radim za svoju plaću, ali napustila sam ga kako bih otišla u New York jer nisam mogla pojmiti da idem u mirovinu, koja bi bila logičan nastavak takvog angažmana. Godine su fikcija, a ja namjeravam umrijeti radeći. Zato danas sa 67 godina završavam film o brazilskim šamanima, radim predstave, izložbe, gradim svoj centar... Počela sam raditi i film o Jamesu Francu, ali taj projekt je sad malo bačen u drugi plan jer pripremam novi performans u Serpentine Gallery u Londonu, koji će biti još zahtjevniji i luđi od onoga što sam napravila u MoMa-i.

:: Možete li mi reći više o tom novom projektu u Londonu?

Samo vam mogu najaviti da će se ponovno raditi o performansu koji će uključivati publiku, a koji će trajati još malo dulje od onoga u MoMa-i. U medijima se još ne zna da pripremam i filmski omnibus “Sedam smrti” u kojem će sedam poznatih redatelja tematizirati svaki po jednu poznatu opernu smrt. Polanski, Almodóvar i drugi već su prihvatili moj poziv. To vam je, evo, mala ekskluziva.