Da se ostvaruju baš sve dječje želje, televizijska publika željna kulture danas bi bila zakinuta za Branku Kamenski. Naime, urednica i voditeljica emisije “Pola ure kulture” u svojem je dječjem carstvu u Gorskom kotaru sanjala o karijeri pjevačice. Željela je biti Gabi Novak.
630 emisija i hvale i vrijeđanja
I sudbina ju je bacila u kulturne vode, ali u neke druge njene sfere pa nas s timom svojih novinara već gotovo 20 godina svaki tjedan podsjeća na važnost kulture u životu i na važnost života kulture. Analitički, bez imalo poštede bilo koga raščlanjuje kulturnjačke tegobe i, naravno, njene dobre strane, a ‘pjeva’ tek u najavama priloga koje su njena specifičnost jer svaka je poput kraćeg soneta.
U čemu je tajna trajnosti formata emisije?
– Mislim da je bio bitan sam početak, već prva emisija koja se posve razlikovala od tadašnjeg ‘praćenja’ kulture na HTV-u. Ta riječ praćenje krajnje mi je mrska jer ona isključuje kritičnost i selektivnost, a “Pola ure kulture” od početka je htjela biti i kritična i selektivna i ponuditi drukčiji, osobniji pristup kulturi. Danas, nakon 630 emisija, čini mi se da se upravo to svidjelo gledateljima. Iako su se u međuvremenu pojavile brojne komercijalne televizije, “Pola ure kulture” u velikoj je mjeri zadržala svoju publiku pa me posebno veseli jedan noviji podatak koji govori da je termin u kojemu se sada srijedom emitira emisija gledaniji nego što je bio onda kad nas u tom terminu nije bilo, kao i to da je naš dugogodišnji termin četvrtkom, sad kad u njemu nema emisije, manje gledan.
Tko su vaši gledatelji?
– Prema onome što iz vlastitog iskustva znamo, to je širok krug gledatelja. Dražen Ilinčić i Ivana Antunović Jović stalno me izvještavaju o ljudima koji im prilaze na cesti i hvale emisiju i njihov rad u njoj. Najviše vjerojatno ima onih vezanih uz kulturu, ali nama je posebno drago što nas gledaju i oni koji se bave drugim poslovima. Svojedobno sam ušla u jedan lift u kojemu su bila dvojica mladića u radnim kombinezonima. Jedan od njih nije mi rekao da me zna odnekud s televizije, nego da jako voli gledati baš “Pola ure kulture”.
Dobivate li uz pohvale i kritike?
– Naravno da je bilo mnogo pritužbi, kritika, pa čak i pokoje vrijeđanje. Ali to ide u rok službe. Sumnjivo bi bilo da nema takvih reakcija. To bi samo značilo da je ono što radite blijedo, nevažno i da nikoga ne provocira. Ukratko, uzaludan novinarski trud!
Za budžet jednog zabavnog talk-showa mogu se napraviti 64 “Druga formata”, dakle njegove dvije sezone. Kakvo je stanje s budžetom “Pola ure kulture” u usporedbi s, recimo, showom “Zvijezde pjevaju”?
– “Pola ure kulture” i “Drugi format” Vlatke Kolarović bez imalo lažne skromnosti HTV-ove su brend emisije iz kulture, a ne koštaju gotovo ništa. Ne mogu se upuštati u budžete drugih emisija jer za to nisam pozvana, ali znam da je dovoljno da samo 150 ljudi u jednoj godini plati tv-pretplatu, pa da ostalih koliko li već milijuna pretplatnika u toj godini može gledati “Pola ure kulture”. Eto, to je naš budžet.
Zatvaranje u kulturne sekte
Koja je po vašem mišljenju trenutno najbolnija točka kulture u Hrvatskoj?
– Isključivost. Kulturna scena, kao uostalom i cijela država, krajnje je ideologizirana i potpuno se zaboravilo da osim lijevog i desnog, postoji i gore i dolje. Gore je pamet i sposobnost, a dolje glupost i nekompetentnost. Ali ta ključna razdjelnica po vertikali smišljeno je marginalizirana kako bi se ostavilo prostora za ideološke ratove po horizontali. Drukčije mišljenje krajnje je sumnjiva kategorija, a etiketiranje poželjna komunikacija. Današnje zatvaranje u kulturne sekte toliko je uzelo maha da je nezamislivo da na jednom mjestu intelektualna Hrvatska sučeli svoje stavove. Osobno, zaprepastili su me napadi na “Pola ure kulture” nakon što su u njoj kao gosti komentatori nastupili Slobodan Prosperov Novak, Ivica Šola i Ivo Banac. Pitala sam se što bi i kome bi mogle smetati njihove male tri do četiri minute drukčijih pogleda, kad ionako cijeli hrvatski medijski prostor puna 24 sata gudi u ista gudala. Ali uzalud, i to je očito bilo previše. I još je nešto bolna točka kulture u Hrvatskoj: otkako smo ušli u Europsku uniju, nikad više regije a manje Europe. Razumjela bih da je taj strah od novog vidljiv kod onih starijih, ali i posve mlađahni intelektualci radije se okreću Balkanu negoli Europi. Izgleda da to nije samo stvar koja je zemljopisna, nego i svjetonazorski naslijeđena.
Za privatnost sam promašen gost
Jednom je netko rekao da novinar ili urednik nije novinar ili urednik ako barem jednom nije cenzuriran i suspendiran. Jeste li vi prošli tu vrstu inicijacije?
– Dok sam u vrijeme komunizma radila u Večernjaku, zamalo sam izgubila posao zbog jednog pozitivnog teksta o Ivanu Aralici. Tada je iza mene stao moj urednik Branko Vukšić. Danas, pak, u demokraciji, uzeli su mi od plaće zbog profesionalno besprijekorno odrađenog priloga Hloverke Novak-Srzić o HAVC-u. Prilog je cenzuriran a da ga urednik nije ni pogledao. To je zaista presedan. Žao mi je što ga nije pogledao i Branko Vukšić.
Tko vam je najdraži pisac ili spisateljica?
– Moja književna ljubav, kad je riječ o hrvatskoj literaturi, oduvijek je bio Slobodan Novak, on je i moj diplomski rad. Uz njega, danas je tu apsolutno Ratko Cvetnić, savršena stila i jasne misli. Njegov roman “Povijest instituta” svima preporučujem.Pročitate li sve knjige koje tjedno objavljujete u emisiji kao top-listu najprodavanijih?– Naravno da ne. Baš iz frustracije što ljudi kupuju knjige koje nemaju nikakvu vrijednost, uveli smo u emisiju komentar Gordana Nuhanovića o top-listi najprodavanijih knjiga i malo koji naslov od njih zaslužuje pozitivnu ocjenu.
Kako ste uopće došli na HTV?
– Na HTV me pozvala, to je već notorna činjenica, Hloverka, što mi nikad nije išlo u prilog. Sva sreća da me nije povukla iz frizeraja, nego iz Večernjaka, pa se na napade zbog tog transfera nisam morala previše obazirati.
Na početku priče spomenuli smo da ste kao mali željeli biti Gabi Novak. Pjevate li i danas?
– Kad bih bila zvijezda, možda bih preko veze molila da me angažiraju u showu “Zvijezde pjevaju”!
Nisam zavoljela svoj lik na ekranu
Da ste gošća u jednoj od epizoda emisije “Godišnjica mature” koju vodi Barbara Kolar, kojim biste nas pričama iz tog doba svojeg odrastanja zabavili?
– To je odlična emisija, ali ona uključuje spremnost na otkrivanje svog privatnog života. Ja bih u tom smislu bila promašeni gost.Kao tridesetogodišnjakinja radili ste u trezoru jedne od najvećih kanadskih banaka u Torontu. Zašto ste se vratili iz Kanade?– Lijepo je bilo imati novac, makar i tuđi, u svojim rukama. Ipak, vratila sam se da u svojim rukama imam nešto svoje.
Poželite li danas pobjeći iz Hrvatske?
– Nikad, Hrvatska je moja domovina. Ali razumijem mlade ljude, bez posla i perspektive, koji odlaze. Zakoni se predlažu pa povlače, donose pa padaju na Ustavnom sudu... Ne znam bih li, da sam mlada, mogla izdržati tu shizofrenu klimu.
Jeste li se riješili nikotinske ovisnosti koju vučete od 15. godine?
– Nisam. Znam da je pušenje štetno, ali još mi se štetnije čini stalno nametanje krivnje i osjećaja da ste s cigaretom izopćeni, građanin drugog reda. Uvijek se sjetim jednog davnog teksta Aleksandra Tijanića u kojem je rekao da se zabranom pušenja ne zabranjuje pušenje kao pojam, nego pušači kao osobe.
Nikada se niste voljeli gledati u emisiji. Jeste li s godinama zavoljeli svoj lik na ekranu?
– Nisam ga zavoljela, ali o tome sve manje razmišljam. Uvijek mi je ionako bila važnija cjelina emisije i kakav je njen sadržaj.
Ponavljaju se godine poslije 2. rata.... Nažalost, opet isti scenarij. Žalosno.