Nedavno završeni njemački parlamentarni izbori mogli bi biti dobra pouka ovdašnjima političkim elitama kada bi bile pripravne učiti iz onoga što se zbiva u toj stabilnoj demokraciji koju je velika ekonomska kriza najmanje potresla. Mnogo je strukturnih ekonomskih, socijalnih i kulturnih razloga zbog kojih je Njemačka, makar iz naše perspektive, ostala gotovo neokrznuta krizom. No nipošto se ne smiju podcijeniti ni politički razlozi koji su pridonijeli tome. Riječ je o ponašanju tamošnjih političkih elita ili, točnije, vodstava dviju najvećih stranaka, koje bitno obilježava pretpostavljanje općih državnih interesa posebnim stranačkim interesima.
Schröderove reforme još 2003.
Ispod priglupih komentara o proteklim izborima koji su se sveli na ode Angeli Merkel kao “vladarici Europe” – što li bi o tome rekli Britanci, Francuzi i Rusi? – skriva se kompleksan odnos među glavnim njemačkim strankama koji je Merkel i omogućio da, eto, postane “vladarica Europe”. Osim izbornih uspjeha njezine Kršćansko-demokratske unije (CDU) i sestrinske Kršćansko-socijalne unije (CSU) u Bavarskoj, njezinu dolasku i opstanku na vlasti bitno je pridonijela Socijaldemokratska stranka (SPD), glavna politička protivnica Unije u cijelome poslijeratnom razdoblju. Taj se doprinos sastoji od mnogo elemenata, ali su najočitija i najvažnija tri koraka koja su njemački socijaldemokrati poduzeli u posljednjih desetak godina.
Najprije je kancelar Gerhard Schröder, koji je dva mandata bio na čelu koalicijske vlade SPD-a i Zelenih (1998.-2005.), pravodobno, dok se ekonomska kriza još nije bila razmahala, pripremio i poduzeo opsežne ekonomske i socijalne reforme. Još 2003. – pet godina prije nego što je kriza buknula i postala očitom većini čelnika u drugim europskim državama, pa i ondašnjemu hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu – Schröder je objelodanio dokument “Agenda 2010.”. Bit je Agende bila reforma njemačke socijalne države deregulacijom tržišta rada te promjenama mirovinskoga, zdravstvenog i socijalnog sustava. Dio Agende 2010. pretočen je u takozvane Hartzove zakone, nazvane prema predsjedniku stručne reformske skupine i istaknutom menadžeru Volkswagena Peteru Hartzu. Posebno je važan, ali i prijeporan, bio Hartz IV. koji se usmjerio na fleksibiliziranje tržišta rada te posljedično smanjivanje socijalnih prava, napose prava nezaposlenih. Zakoni su lako prošli u Bundestagu zahvaljujući potpori opozicijskih kršćanskih demokrata i liberala. No na noge se dignula njemačka ljevica u čijim je krugovima Hartz IV. shvaćen kao “objava rata” vladajuće koalicije njemačkoj socijalnoj državi i svojevrstan “puč odozgo”. SPD je počeo plaćati visoku cijenu za svoju politiku.
U samo dvije godine, od 2003. do 2004., stranku je napustilo oko 40.000 članova. Uslijedili su porazi na izborima za pokrajinske parlamente. Na izborima za Europski parlament 2004. dobila je samo 21 posto glasova. U politički vakuum na ljevici uskočila je Partija demokratskog socijalizma (PDS), sljednica istočnonjemačkih komunista, koja se spojila s nekoliko zapadnonjemačkih lijevih udruženja i organizacija u Lijevu stranku, te je ojačala i proširila svoj utjecaj i na zapadnu Njemačku. Demonstrativno joj se pridružio i Oskar Lafontaine, bivši predsjednik SPD-a i ministar financija u prvoj Schröderovoj vladi. Lijeva stranka nemilice je ideološki i politički granatirala koaliciju na vlasti, SPD i Schrödera osobno. Optuženi su da su izdali socijaldemokraciju i besramno se neoliberalizirali te da su barbarizirali njemačko društvo pretvorivši ga u veliki DaimlerChrysler. Uzalud je vlast uvjeravala protivnike da je riječ o nužnoj prilagodbi globalnim ekonomskim, demografskim i drugim pritiscima pod kojima su mnoga socijalna prava smanjena, ali nisu ukinuta. Pod snažnim pritiscima u vlastitoj stranci, na ljevici i u lijevome biračkom tijelu Schröder je inscenirao da mu vlastita većina u Bundestagu izglasuje nepovjerenje, isprovocirao prijevremene parlamentarne izbore 2005. i izgubio vlast. Ali kako ju je izgubio?
Prepustio položaj A. Merkel
Kada su se zatvorila biračka mjesta, pokazalo se da je SPD osvojio više glasova i mandata od CDU-a. Zajedno sa CSU-om i Liberalnom strankom (FPD), CDU je imao 46,7 posto mjesta u Bundestagu – nedostatno da sastavi vladu. No zato je lijevi blok SPD-a, Zelenih i Lijeve stranke imao jasnu natpolovičnu većinu od 53,3 posto mjesta i mogao je sastaviti vladu u kojoj bi Schröder treći put bio kancelar. I što SPD čini? Odbija savez s Lijevom strankom, sklapa veliku koaliciju s kršćanskim demokratima i prepušta kancelarski položaj Angeli Merkel. Zašto su Schröder – koji je, inače, u izravnim televizijskim sučeljavanjima glatko pobjeđivao Merkelovu i kad se činilo da je u ishodišno nepovoljnijem položaju – i SPD to učinili? Učinili su to zbog načelnih ideoloških i političkih razloga. Prema njihovu sudu, Lijeva stranka je nereformirana ili, u najmanju ruku, nedostatno reformirana neokomunistička organizacija koja zagovara neodgovornu nacionalnu, europsku i međunarodnu politiku. Prije saveznih izbora 2005., kao i 2009. i 2013., SPD ju je proglasio “koalitionsunfähig”, to jest nesposobnom, neprikladnom i nepoželjnom za koaliranje na saveznoj razini. SPD je naposljetku platio visoku cijenu ulaska u veliku koaliciju. Na parlamentarnim izborima 2009. sve je vrhnje za ekonomsku stabilnost Njemačke pokupila Unija, a SPD je postigao najgori izborni rezultat u poslijeratnoj povijesti dobivši oko 22 posto glasova.
Naposljetku, trećem koraku SPD-a u održavanju Merkel na vlasti upravo svjedočimo. Na izborima koji su održani prije dva tjedna pobijedio je CDU s 34,1 posto glasova, ali ni s CSU-om opet nema natpolovičnu većinu mjesta u Bundestagu. Nasuprot tome, lijevi blok – SPD, Zeleni i Lijeva stranka – zajedno je dobio najviše glasova (42,7 posto) i natpolovičnu većinu mandata. Većina je tijesna, ali je natpolovična, pa je SPD formalno imao sve uvjete da formira vladu s kancelarom Peerom Steinbrückom. No to se neće dogoditi zato što i kancelarski kandidat i predsjednik stranke Sigmar Gabriel izrijekom odbijaju koalirati s Lijevom strankom. Da se u svojemu političkom djelovanju vode isključivo pohlepom za vlašću, Merkel bi se premjestila u opozicijske klupe. Kancelarka može ostati samo ako SPD opet pristane na status mlađeg partnera u vladi velike koalicije, ako neka druga lijeva stranka uđe u koalicijsku vladu ili makar podrži manjinsku vladu kršćanskih demokrata. Sve su to teške opcije. CDU i CSU ne mogu ni zamisliti savez s Lijevom strankom, kao ni ona s njima, jer je riječ o nepomirljivim ideološkim i političkim protivnicima. CSU izrijekom odbija i koaliciju sa Zelenima, osobito nakon “pedofilske afere” što je planula uoči posljednjih izbora. Ostaju im samo socijaldemokrati koji su sada mnogo neskloniji ulasku u veliku koaliciju. Kako li je samo krhka politička sudbina neupitne “vladarice Europe”!
Iz cijele te desetogodišnje političke priče može se zaključiti da su glavne njemačke stranke i njihovi vođe pokazali vrlo visoku razinu političke kompetentnosti, odgovornosti i zrelosti. Vodili su politiku koja nije uvijek bila u skladu s njihovom “idealnom” nominalnom ideologijom, ali je bila toliko kontekstualno osjetljiva i prilagodljiva da je od Njemačke učinila ekonomski i politički najuspješniju europsku državu. Nijemci su, uostalom, majstori “Realpolitik”. U prvom su im planu uvijek bili državni, a ne stranački interesi i uske ideološke preferencije. Istodobno, pak, nisu gazili demokratska načela i koalirali s onima koje su smatrali nedovoljno demokratski profiliranima samo zato da bi se domogli vlasti ili opstali na njoj. Usporedimo li ponašanje njemačkih kršćanskih i socijalnih demokrata s ponašanjem hrvatskih kršćanskih i socijalnih demokrata u posljednjih desetak godina, vidjet ćemo da su se potonji ponašali – i da se još uvijek ponašaju – potpuno suprotno.
Hrvatska nije prije desetak godina imala svojeg Schrödera koji bi okupio vrhunsku skupinu stručnjaka koji bi predvidjeli nadolazeću krizu i suprotstavili joj se pravodobnim mjerama ekonomske i socijalne politike. Na čelu hrvatske Vlade bio je nominalni konzervativac Ivo Sanader – ideološki prikladan za provedbu “neoliberalnih” reformi – koji je samodopadno paradirao hrvatskom političkom pozornicom, gradio kriminalnu korupcijsku hobotnicu koja je prožela i uništila gotovo sve segmente društva i države da bi na vrhuncu krize dezertirao i naposljetku završio u zatvoru. Njegova stranka, HDZ, cijelo je vrijeme nijemo i poslušnički trpjela neodgovorno i autoritarno ponašanje svoga čelnika. Dok se ekonomska i socijalna kriza širila i produbljivala, bjesnio je ideološki, svjetonazorski i politički rat među dvjema najvećim političkim strankama, pa se opozicija nije programski pripremala za vlast, a vlast se nije psihološki pripremala za opoziciju. Kada je SDP došao na vlast, šokirao se onim što je zatekao u državi kao da je dotad bio na Marsu. Kada je HDZ otišao u opoziciju, šokirao se onim što čini ili ne čini vlast kao da ne zna što je ostavio za sobom i kao da nema ni veze ni iskustva s lošim vladanjem i upravljanjem državom. Javnost su pak šokirali i jedni i drugi svojim neodgovornim i konfliktnim ponašanjem.
Opasan “Kulturkampf”
Dok su njemačke stranke i političari u vrijeme krize prigušili međusobne ideološke i svjetonazorske razlike, SDP i HDZ procijenili su da je duboka kriza savršeno vrijeme da se one ističu, radikaliziraju i da se na toj podlozi mobiliziraju javnost i birači. Milanović – koji državnu politiku prečesto svodi na infantilno, nesvrhovito, a katkad i vrlo štetno intelektualno nadigravanje s političkim protivnicima u zemlji i izvan nje – odlučio je da je ovo teško krizno vrijeme pravi trenutak da se obračunava s radikalnom desnicom, potajice u praskozorje prikucava ploče s dvojezičnim natpisima u Vukovaru, zaoštrava pitanja spolnog odgoja u školama, prava na brak homoseksualnih partnera, dekriminalizacije droga i sl. Karamarko misli da je ovo teško krizno vrijeme pravi trenutak za raspravu o žrtavama poslijeratnoga komunističkog nasilja, obračun s “udbaškom hobotnicom”, lustraciju, promjenu naziva ulica i trgova i sl. Jasno, sve su to važna pitanja za svako društvo, poglavito za pojedine društvene skupine koje izravno pogađaju. No to zacijelo nisu najvažnija pitanja u vrijeme višegodišnjeg propadanja društva i države. Potpirivanje i rasplamsavanje “Kulturkampfa” u ovakvoj krizi ne rastače samo pretpostavke za konsenzusnu protukriznu politiku nego i doslovce razjeda društvo. Nastave li HDZ i SDP tim putem, moglo bi se pokazati da smo birali vlasti koje bi mogle uspjeti u onome u čemu nisu stoljećima uspijevali “strani zavojevači” – uništiti naciju.