Alma ima 12 godina i slijepo obožava američku pjevačicu Taylor Swift. Mašta da jednog dana i sama bude pop-zvijezda, mobitelom voli fotografirati cvijeće, na Instagramu prati različite poznate ličnosti... i jedan profil koji prikazuje nasmijane mlade ljude ukrašene pirsinzima i tetovažama.
– Pogledaj ovo... voljela bih i ja imati takav. Samo me nešto brine. Misliš li da boli? – pita me pokazujući djevojku probušene obrve. A ja ne znam što bih odgovorila jer Almino je lice, primjećujem, već probušeno policijskim metkom.
Ovu djevojčicu na pragu tinejdžerstva prvi sam put susrela volontirajući s udrugom Are You Syrious pred izbjegličkim centrom Porin u Zagrebu, gdje su volonteri i tražitelji azila zajednički upriličili proslavu Bajrama. Kratko je stajala po strani, a onda je prišla da se upoznamo. Nisam morala pitati odakle joj uočljive rupe na licu i rukama: znali smo da se radi o djeci iz krijumčarskog kombija na koji je nedavno pucala hrvatska policija. U grupi od 29 ljudi koju je krijumčar prevozio iz Bosne u Hrvatsku bilo je petnaestoro djece. Kada je krenula pucnjava, najteže su nastradali Alma i njen vršnjak, dvanaestogodišnji Hassan. Njega sam upoznala nešto kasnije, kada je pušten iz bolnice u kojoj je čekao kiruršku rekonstrukciju dijela lica i čeljusti. Jezivo izobličenje njegova desnog obraza vrlo će ga vjerojatno pratiti zauvijek.
Bježali od ekstremista
– Došli smo iz Iraka bježeći od ekstremista. Željeli smo započeti novi život u Europi, bar dok ne bude dovoljno sigurno da se vratimo u našu zemlju. Ovakvu dobrodošlicu nismo ni sanjali. Djeca su traumatizirana, bude se po noći. Najmlađa kći ne usudi se jesti jabuku jer je jedan od metaka smrskao jabuku koju je imala u ruksaku. Ona je premalena da razumije kako nije opasno voće, nego metak. Bježali smo od oružja i završili ranjeni. Nikad ovo nećemo zaboraviti. A znate što mi je najgore? Sve ovo vrijeme nitko nam nije došao reći da im je žao – govori nam Almina majka. Iako razgovaramo uz pomoć prevoditelja, njezin izraz lica jasno izražava mješavinu ljutnje i očaja.
U hrvatskoj javnosti nakon njihove se tragedije nerijetko povlačila teza da su za stradanje sami krivi, da ih nitko nije tjerao da koriste usluge krijumčara, da nisu morali ilegalno prelaziti granicu... Međutim, činjenica je da mnogima takav opasni pothvat djeluje kao jedina realna opcija.
– Ljudi su nam govorili kako se prije dvije godine moglo slobodno ući u Hrvatsku i druge europske zemlje. Da je hrvatska policija bila dobra, da su izbjeglicama dijelili hranu i vodu. Takav tretman doživjeli smo u Bosni, njihova policija zaista je bila humana, ali ondje nema smještajnih kapaciteta, ljudi spavaju kao beskućnici na cesti. Pokažite mi majku koja bi to htjela priuštiti svojoj djeci. Da postoji siguran, otvoren put za nas koji tražimo azil, sigurno bismo ga koristili. Ovako, mogli smo birati hoćemo li riskirati batine i protjerivanje ili ćemo pokušati prijeći granicu skriveni u kombiju pa, kada dođemo na teritorij Europske unije, ovdje zatražiti azil. Birali smo ono što je djelovalo sigurnije, nismo mogli znati da će završiti ovako – govori nam jedna od žena iz grupe.
Podsjetimo, Hrvatska je, slijedeći primjer Austrije i Slovenije, formalno zatvorila svoje granice u ožujku 2016. Do tada je kroz našu zemlju prolazio humanitarni koridor izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana i drugih ratom zahvaćenih zemalja. Nismo ih odvraćali od ulaska u Hrvatsku, ali nismo ih ni ohrabrivali da ostanu: politika tadašnje koalicijske Vlade i SDP-ova ministra Ranka Ostojića bila je omogućiti siguran i kontroliran prolazak vlakovima i autobusima iz Srbije prema Sloveniji. Mnogi koji su tada prolazili kroz Hrvatsku svjedoče da im je hrvatska policija ostala u sjećanju kao najprofesionalnija i najhumanija od svih na ruti i čude se pričama o policijskom nasilju koje danas dolaze iz naše zemlje.
Reći da se sve promijenilo s promjenom vlasti 2016. bilo bi preveliko pojednostavljivanje problema. Zatvaranje granica nije koincidiralo samo s dolaskom Karamarkove Vlade i Mostova ministra Vlahe Orepića, nego i sa sve snažnijim pritiskom Austrije i drugih zemalja EU na Hrvatsku i zemlje Balkana, od kojih se tražilo da priljev ljudi svedu na “razumnu mjeru”: prvo ad hoc profiliranjem na temelju nacionalnosti, a potom i potpunim slomom sustava međunarodne zaštite i zatvaranjem granica za sve koji su čekali pred vratima Europe. Nevladine udruge već tada su upozoravale da će ukidanje mogućnosti legalnog ulaza rezultirati guranjem žrtava rata i političkog progona u ruke krijumčara, no malo je tko mogao zamisliti da će samo dvije godine poslije takva odluka rezultirati brojnim smrtima, uključujući onu male Madine, šestogodišnje afganistanske djevojčice koja je krajem prošle godine poginula nakon izbacivanja s teritorija RH. Samo Liječnici bez granica prošle su godine registrirali sedam smrti na granici Srbije i Hrvatske, a ta brojka, prema neslužbenim izvorima, premašena je već u prvim mjesecima ove godine, utapljanjem dijela izbjeglica koji su pokušavali prijeći nabujale rijeke na hrvatskim granicama sa Slovenijom i Bosnom.
– Jedna osoba ispričala nam je kako su se dva mlađa muškarca utopila pored njega u rijeci, a druga nam je ispričala kako je uniformirani graničar pucao na nju s jasnom namjerom. Izbjeglice s kojima smo se susreli u Velikoj Kladuši govore o fizičkom nasilju, uništavanju mobitela, krađi osobnih stvari i novca te hladnokrvnom protjerivanju preko hrvatske granice. Hrvatska policija postala je dio sustava koji legalizira izbacivanja izbjeglica iz zemlje, sustavno im onemogućavajući zakonom zajamčeni pristup sustavu azila, i zato s velikim nepovjerenjem pratim retoriku o opasnostima koje donose izbjeglice te ugroženosti kojoj su izloženi hrvatski policajci. Takav jezik put je ka proširenju policijskih ovlasti na vojsku ili lovačka društva i doslovno dovođenje u stanje rata s onima koji na našim prostorima traže sigurnost. Kao društvo, nalazimo se na pragu institucionalizacije rasističkog i ksenofobnog zločina. U takvom društvu nitko nije siguran – upozorava Emina Bužinkić iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
Dok pred Porinom razgovaramo sjedeći u travi, oko nas se okuplja sve veći broj ljudi koji žele podijeliti svoju priču. Prilaze nam i dva mladića, jedan gura drugoga u invalidskim kolicima. Njegovu prijatelju noga je u zavojima, vidi se da je izgubio dio stopala.
– Nas dvojica prvi smo izašli iz kombija, s rukama dignutima u zrak. Policija je urlala, usmjerili su nam pištolje u glavu i vikali da legnemo na zemlju. Pokušali smo nekako zatražiti pomoć, reći da su u kombiju ranjeni ljudi, no oni su nas nemilosrdno tukli. Sjećam se da su vrlo glasno vikali “shut up, shut up” dok su žene vikale “ambulance, ambulance”. Nikad se nisam bojao za svoj život kao te noći – započeo je svoju priču jedan od mladića. Dok govori, oko nas svi potvrđuju njegove riječi. Ističu da im je u najgorem sjećanju ostao jedan visoki policajac.
– Bio je neopisiv kaos. Svi su vrištali, bilo je puno krvi. Moj muž je isto bio ranjen, metak mu je zahvatio donji dio leđa. Bojala sam se da će djeca iskrvariti jer nigdje nije bilo hitne pomoći. Kad sam pitala za doktora, policajac mi je uperio pištolj u glavu i rekao da šutim. Dvaput sam pitala, dvaput mi je prijetio oružjem – govori jedna od mama ne skrivajući suze. Prema njihovoj procjeni, hitna pomoć došla je tek za četrdesetak minuta. Nisu im dozvolili da prate svoju djecu u bolnicu, male ranjenike same su prebacili u kombije, a roditelje u policijska vozila. Najveći im je strah bio da više neće vidjeti svoju djecu. Jedan od dvojice mladića za koje se svi slažu da su dobili najviše batina završio je u pritvoru gdje su ga, kako kaže, držali četiri dana. Pokazuje mi svoje zamotano stopalo i govori da se amputacija mogla spriječiti. Pitam ga je li i to posljedica ranjavanja u kombiju, a on odmahuje glavom.
– Imao sam ozebline još od hodanja prema Bosni. Prsti su mi u jednom trenutku potamnjeli, ali potom su se polako počeli oporavljati. Dok su nas tukli, ponovno su mi ozlijedili nogu i stanje mi se brzo pogoršalo. Četiri dana preklinjao sam da mi omoguće liječnički pregled. Kad sam stigao u bolnicu, bilo je prekasno, doktori su morali rezati. Ostao sam invalid, ne znam što mi je činiti. Kako ću raditi, kakva je moja budućnost? Ne želim nikome biti na teret, samo želim živjeti u miru – govori pokazujući nam fotografije prije i nakon operacije.
Nelegalna procedura
Briga o budućnosti zajednička je svim našim sugovornicima. U grupi iz kombija mlada je žena koja je u Hrvatsku došla sa svojim mužem. Ima 24 godine, nada se uskoro imati djecu, no svjesna je da ovo nisu uvjeti za zasnivanje obitelji. Ispituje nas o proceduri za dobivanje azila, koliko se čeka, kakve su im šanse... na većinu pitanja nemoguće je odgovoriti. U statusu tražitelja azila ljudi od države dobivaju samo sto kuna mjesečno. Iako im to nije dovoljno niti za osnovne potrebe, mnogi kažu da novac ni ne traže, nego samo priliku za reguliranje svojeg izbjegličkog statusa. Sretnici azil dobiju relativno brzo, neki ga s obiteljima čekaju i po 18 mjeseci, a neki nikada ne dobiju priliku ostati u našoj zemlji.
Procedura traženja azila u RH nalaže da osobe nakon stupanja na hrvatski teritorij izraze namjeru za traženjem međunarodne zaštite. Policija to registrira i šalje ih u Porin ili Kutinu, dva prihvatilišta u kojima službenici Ministarstva unutarnjih poslova uzimaju njihove iskaze i procjenjuju ima li temelja za pružanje azila ili njemu srodne supsidijarne zaštite. Zakon svakome garantira pravičan individualni postupak, no u realnosti mnogi pokušaji traženja azila završavaju već na granici, gdje policija ljude koji uđu na područje RH tjera da se pješice, preko takozvane zelene granice, vrate na područje Srbije, Bosne ili Crne Gore. Takav za izbjeglice vrlo opasan postupak nije opisan nijednim hrvatskim zakonom, za razliku od legalnog postupka readmisije koji bi uključivao najavljivanje njihova povrata policiji zemlje iz koje su došli u RH. I dok službena policijska statistika govori o samo 101 slučaju legalnog povrata ljudi u Srbiju, UNHCR i njihovi partneri u Srbiji u 2017. godini zabilježili su više od tri tisuće nelegalnih izbacivanja potencijalnih tražitelja azila iz naše zemlje. Nakon takvog je postupka poginula mala Madina. Takvog su se postupka bojali ljudi koji su ušli u krijumčarski kombi.
Nije pomoglo ‘azil, azil’
– Da, ljudi se iskreno boje hrvatske policije. Često izražavaju nevjericu da ih netko tako tretira, kao momak iz Alžira kojeg su natjerali da uđe i rijeku i hoda nazad u BiH, nazivajući ga psom i prijeteći mu pištoljem. Nije mu pomoglo ponavljanje “azil, azil”. Nedavno smo imali i slučaj djevojčice koja je teško bolesna. Dvaput su ušli u Hrvatsku i pokušali tražiti azil, ali im je rečeno ne. Situacija je toliko drastična da se djeca u kampovima u Bihaću i Velikoj Kladuši igraju hrvatske policije i izbjeglica – govori nam sarajevska novinarka Nidžara Ahmetašević, koja se od prvih dana bavi izbjegličkom krizom. Podsjeća nas i na nedavni slučaj žene u poodmaklom stadiju trudnoće koja je nakon protjerivanja iz RH izgubila dijete. Zatraženi da nam komentiraju navode izbjeglica, iz hrvatskog MUP-a su promptno reagirali ustvrdivši da izbjegličke tvrdnje ne odgovoraju sitini.
– Od uporabe oružja do kasnijeg postupanja policije, sve je bilo u skladu sa zakonom. Nisu utvrđeni nikakvi propusti u radu policije – odgovaraju iz Ministarstva unutarnjih poslova na optužbe osoba zatečenih u ilegalnom prijelazu granice, odbacivši njihove navode kao netočne. Prema članku 31 Ženevske konvencije o pravnom položaju izbjeglica, nezakonit ulazak u zemlju ne smije biti prepreka za ostvarivanje azila i drugih zakonom zajamčenih prava. Međutim, argument ilegalnog ulaska često se povlači u javnom prostoru, a i u samom Ministarstvu unutarnjih poslova ponavljaju da će imati nultu stopu tolerancije na ilegalne prelaske granice.
– U svakom slučaju i scenariju, Hrvatska će štititi svoje granice i sprečavati ilegalni ulazak na svoj teritorij. Nećemo se dovesti u poziciju da naša sudbina ovisi o nekom drugom. Mi imamo human pristup, ova Vlada je prva koja je počela realizirati plan o premještanju i preseljenju. Neki samoproglašeni “humanisti” koji su tu sjedili prije nas nisu integrirali nijednog izbjeglicu iako se radi o obvezi koju su oni preuzeli. Mi to radimo planski, sustavno i želimo da to bude održiva politika, što znači da naši stručnjaci odlaze, primjerice, u kampove u Turskoj, obavljaju intervjue i organiziraju dolazak izbjeglica iz Sirije koji se potom integriraju u naše društvo. Ali nećemo pristati da nam ljudi ulaze preko šuma, rijeka i onda zlorabe institut azila, o čemu svjedočimo vrlo često, pa i kad govorimo o nekim, hrvatskoj javnosti poznatim slučajevima – rekao je u prošlotjednom intervjuu za Obzor ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.S druge strane, upravo strah od protjerivanja i nasilja na granicama obitelji poput ovih tjera na skrivanje, riskiranje života opasnim preplivavanjem rijeke ili okretanje uslugama kriminalaca koji se bogate na njihovoj nesreći. U vremenu u kojem su zaštita državnih granica i zaštita ljudskih života u međusobnoj kontradikciji, krijumčarska mreža sve je rasprostranjenija i jača, a slatkorječivi kriminalci očajnicima će obećati sve i svašta. Među humanitarcima se često dijele anegdotalni primjeri ljudi koji su dolazili na obale grčkih otoka misleći da su hrana i odjeća koju im volonteri daju dio “paketa” koji su platili kriminalcima koji su ih utrpali u prekrcane čamce kakvi su već odnijeli tisuće života. Krijumčarska usluga, govore oni koji su preživjeli, iznimno je skupa, pa ovisno o trendovima cijene za prelazak jedne granice skaču i do nekoliko tisuća eura. Jedna od obitelji s kojima smo razgovarali procjenjuje da je na dolazak do Hrvatske potrošila deset do dvadeset tisuća eura. Da bi si mogli priuštiti takav put, mnogi u svojim matičnim domovinama u bescjenje rasprodaju sve što imaju. Oni najsiromašniji nikada ni ne uspiju izaći iz zemlje ili se eventualno dokopaju Turske, u kojoj milijuni izbjeglica žive kao duhovi, bez elementarnih prava i mogućnosti za dostojanstven nastavak života. Prisilna prostitucija ili dječji rad u ilegalnim tvornicama tekstila neki su od načina na koji pokušavaju preživjeti ljudi koji su ostali bez svega. Svatko tko može, trudi se pobjeći dalje.
I mi smo bili izbjeglice
Dok u mirnodopskom Zagrebu razgovaram s ljudima čije su rane još uvijek svježe, Hassanova majka svako malo brizne u plač. Pokazuje na moje lice, pa govori “my baby...” Ne razumijem što mi želi reći, dok mi ostali ne objasne kako je njena obitelj najstariju kćer morala ostaviti s djedom i bakom u Iraku jer nisu imali dovoljno novca da svi krenu dalje. Njena majka kaže da sličim na njenu kćer i zato joj je teško gledati me.
– Moje srce je u Iraku – kaže mi na lošem engleskom, pa pokaže fotografiju kćeri koja je ostala u ratnoj zoni. Na slici je uredna, njegovana djevojka koja radosno pozira sa svojom majkom. Pokazuje mi prizore iz života nekoć očito dobrostojeće obitelji, kuću kakvu u Hrvatskoj malo tko ima... a potom kreću slike na kojima se više nitko ne smije, pejzaži prašnjavih putova, graničnih prijelaza, djece koja poziraju s bosanskom policijom i potom niz fotografija dječaka spojenog na aparate.
– Četiri dana je samo spavao – kaže mi žena pa ponovno brizne u plač. Rastajemo se bez pravih riječi utjehe. Kažem im da se nadam da će u Hrvatskoj pronaći mir, da će pronaći način da ubrzo ponovno zagrle svoju četrnaestogodišnju kćer. Pitaju me hoće li nastradati zbog razgovora s novinarima. Kažem da ne bi smjeli, no dogovaramo se da ćemo im svejedno promijeniti imena i sakriti lica. Kažu mi da više nikome ne vjeruju, ali žele s hrvatskim narodom podijeliti svoju priču. Znaju da je i tu nedavno bio rat, nadaju se da će ih ljudi razumjeti.
Gluposti i jeftine manipulacije. 70% "izbjeglica" su vojno sposobni muškarci. Po podacima UN-a. Nigdje kao izbjeglice ne bježe prvo vojno sposobni muškarci. To je invazija.