'Tuđman je umro od posljedica peritonitisa. Nije smio ići u Vatikan, trebao je odmah ići na operaciju. Šanse za oporavak bile bi veće od 50%'

Kad se predsjednik Tuđman 1997. oporavio od teške kemoterapije, silno je želio da predstojnik njegova ureda bude dr. Ivica Kostović, znanstvenik svjetskoga glasa koji je u to vrijeme obnašao visoke dužnosti u Vladi. Tuđman je htio nastaviti raditi u mirnijoj atmosferi, a to mu je mogao osigurati jedino Kostović, kojega gđa Ankica Tuđman u svojoj knjizi “Moj život s Francekom” opisuje kao staložena i razumna čovjeka koji “nije podložan nepotrebnim ispadima poput nekih drugih dužnosnika u Uredu”.

Kostović se nećkao, ali je predsjednikov poziv ipak prihvatio te je od 1998. do Tuđmanove smrti, prema ocjeni gđe Ankice, “izvrsno obavljao taj delikatni posao”. Zahvaljujući njemu, napisala je, “Francek je u Uredu imao mirnu posljednju godinu života”.

Akademik Kostović danas je u mirovini i počasni je ravnatelj Hrvatskog instituta za istraživanje mozga, ali još je prilično aktivan. Dočekao nas je u svom uredu zatrpanom hrpama složenih fascikala, papira, knjiga, a kad ga je naš fotoreporter Boris Ščitar počeo snimati, sa smiješkom mu je napomenuo: “Slikaj me da se vidi Tuđmanova slika na zidu. Nisam je promijenio ni za vrijeme Račana ni Sanadera.”

Bili ste posljednji predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana. Kako danas doživljavate tu “titulu”?

Vjerujte mi, od svih stvari koje sam želio raditi u državi najmanje sam želio biti predstojnik Ureda predsjednika. Bio sam potpredsjednik Vlade i ministar znanosti i tehnologije, uspješno sam završio svoj dio reintegracije Podunavlja i želio sam se vratiti na fakultet.

Predsjednik me zvao za predstojnika jer je znao da ne pripadam ni jednoj grupaciji i da ću raditi samo za njega. Kazao je kako to neće trajati dugo. “Samo mi pomozi prevladati krizu”, rekao je. U to vrijeme imao je kriznu situaciju zbog sukoba suprotstavljenih struja u stranci i državi koji se očitovao i na mučnim sjednicama VONS-a.

Njemu je to strahovito teško padalo jer je u toj dobi, zbog iscrpljujuće bolesti, imao manje životne snage, ali je bio bistra uma. Predsjednik je očekivao kontinuitet vlasti, oporavio se uz pomoć kemoterapije, samo nije više imao snage za te borbe.

Očekivao je moju pomoć u kriznim trenucima uoči izbora i da ću mu pomoći da u Uredu vlada red, u smislu da svi rade za predsjednika države, a ne da preko Ureda predsjednika šire svoj utjecaj na sve segmente društva. Rekao sam mu: “Ali ja to ne želim, nisam za tu funkciju.”

A on kaže: “Poslije toga što god želiš na svijetu.” “Ali ja želim natrag na fakultet”, odgovorio sam mu. Tada je malo zastao, bio je iznenađen jer mu nitko dotad nije rekao da želi izići iz svih oblika vlasti. Bilo mi je to opterećenje, nisam želio biti činovnik jer sam znanstvenik.

Onda je gospođa Ankica nagovarala moju ženu da me uvjeri da prihvatim tu dužnost. Inače, predsjednik je na moje mjesto u Vladi htio postaviti Hebranga, htio ga je zadržati u svom užem timu. Mislio je povući dvostruki potez: ja bih vodio Ured, a Hebrang bi bio potpredsjednik Vlade i ministar znanosti. To je živa istina, to mi je predsjednik rekao.

Dok je Tuđman bio u KB Dubrava, od 1. studenoga do smrti 10. prosinca 1999., premjestili ste dio Ureda u bolnicu. Tko je tamo bio na raspolaganju predsjedniku?

Osim mene, pročelnik kabineta Gordan Radin i Miroslav Tuđman, koji je tada bio ravnatelj HIS-a. I, naravno, obitelj. Ostalo su bili liječnici.

Kako je izgledao vaš radni dan?

Ti su dani bili prepuni događanja i obveza: trebalo je voditi Ured, redovito obavještavati Pavletića i Matešu (predsjednici Sabora i Vlade, nap.a.) o zdravstvenom stanju predsjednika, odlaziti u KB Dubrava predsjedniku, prisustvovati sastancima liječničkog konzilija...

Tamo sam i spavao. Trebalo je i kontaktirati sa stranim veleposlanicima, jer bilo je svakakvih glasina. Recimo, nazove me Jacques Klein i kaže: “Niste mi rekli da je Tuđman jutros umro.”

Informacije o predsjednikovu zdravstvenom stanju javnosti je svaki dan priopćavao liječnički konzilij s dr. Branimirom Jakšićem na čelu. Koliko se liječnika brinulo o predsjedniku?

Predsjednik je imao maksimalnu skrb, kompletnu ekipu liječnika: od infektologa, preko internista do neurologa. Svakih šest sati uzimao se antibiogram, iz Austrije se nabavljao najnoviji antibiotik ako ga kod nas nije bilo, došli su i liječnici iz Francuske...

Odgovorno tvrdim, svi liječnici imali su osjećaj nadnaravne odgovornosti. Kao da je kraj svijeta i oni sad spašavaju državu, ne samo predsjednika. Takva je bila atmosfera. I svi su bili diskretni. Problem je bio s osobljem bolnice, koje je novinarima davalo različite informacije.

Ključni moment bila je izjava za javnost. Liječnici bi je sastavili, a ja bih je prilagodio u dogovoru s Miroslavom Tuđmanom. Izjave su bile kratke, nije se išlo u detalje, ali sve su bile istinite, ni u jednoj izjavi nije bilo neistine. Preozbiljni smo ljudi da bismo si dopustili takvo što.

S kakvom je dijagnozom predsjednik završio u bolnici i kakvu je operaciju imao?

Kad ga je počelo boljeti, predsjednik je odbijao kontrolni pregled. Bilo je to i prije posjeta Vatikanu. Očito mu je taj divertikul debelog crijeva izazvao upalnu reakciju u trbušnoj šupljini, što je vrlo bolno. Morate znati, kad doktor na pregledu uoči tvrdu stijenku, odmah šalje na hitnu kirurgiju.

Međutim, predsjednik nije htio ići na pregled jer je smatrao da je misija u Vatikanu ključna za Hrvatsku. Tada se govorilo o Jugoslaviji, zapadnom Balkanu. Njemu je to bio glavni problem: zapadni Balkan i povratak u Jugoslaviju.

Zato je rekao da mora u Vatikan, koji nas je prvi priznao, htio je dovršiti svoju misiju. Dr. Stjepan Kranjčević nudio se da ga pregleda, ali on se nije dao; ne možeš prisiliti predsjednika države, koji je uz to bio vojnik. Tuđman je vjerovao da je neslomljiv. Pa nakon posjeta Vatikanu otišao je još položiti vijenac na Medvedgrad!

Kad je odlazio u bolnicu, vidjelo se da ga boli, bio je zgrčen, pridržavao se, jedva je ušao u auto. Uspio mi je reći: “Molim vas obavijestite veleposlanike da je sve u redu, da je to rutinska operacija.” Znači, da ide u bolnicu jer mu to liječnici savjetuju. Nije vjerovao da je to nešto opasno.

Ta bolest, znači, nije bila izravno povezana s karcinomom želuca koji je otkriven 1996. godine?

Ne. Nije bilo znakova proširenosti karcinoma po abdomenu, ali svladavanje karcinoma kemoterapijom sigurno ostavlja posljedice na zdravstveno stanje. No to nije bio karcinom želuca.

Bio je izliječen od karcinoma?

Praktički.

Na kakvoj je operaciji bio?

Bila je to operacija zbog peritonitisa (upale potrbušnice). Umro je od posljedica peritonitisa. Nije smio ići u Vatikan, trebao je odmah ići na operaciju. Šanse za oporavak bile bi veće od 50 posto. Predsjednik se nakon prve operacije pridigao i hodao.

Tada mi je rekao: “Ivica, što prije kući inače ćemo završiti u Jugoslaviji.” No najveći problem bila je peristaltika crijeva, koja podržava infekciju. Zato se išlo na drugu operaciju, ali ni ona nije riješila infekciju.

Ta ga je operacija potpuno iscrpila, imao je jake bolove i morao je stalno biti sediran da se ne grči i ne pati. A kad se s njim razgovaralo, sedacija se smanjivala. Nakon te operacije više se nije dizao.

Bilo je različitih informacija, dezinformacija, glasina, uključujući i one da predsjednik uopće nije bio sposoban obnašati predsjedničku dužnost. Što je istina?

Nitko u bolnici ne može normalno obnašati nikakvu dužnost. On je tada trebao obaviti tri čina: prvi je bila odluka da Ljerka Mintas-Hodak pripremi stranku za izbore, drugi je bilo obavijestiti veleposlanike o njegovu zdravstvenom stanju, a treći je bila odluka o raspisivanju parlamentarnih izbora, koju je potpisao malo drhtavijom rukom. Svjedoci smo bili Radin, gđa Ankica i ja.

Dokad je predsjednik bio svjestan?

Cijelo vrijeme. Morao je biti sediran da ne pati, ali čim se smanji sedacija, bio je pri punoj svijesti.

Poznato je da ga je kardinal Kuharić u bolnici ispovjedio, kad se to dogodilo?

Ne mogu se točno sjetiti jer ništa nisam zapisivao. Kardinal Kuharić došao je skromno na sporedni ulaz bolnice, otišao sam s njime gore, liječnici su predsjedniku spustili sedaciju i onda ga je ispovjedio. Obitelj u to vrijeme nije bila u sobi.

Prema nekima, psihičke sposobnosti predsjednika Tuđmana bile su narušene od pojave bolesti 1996. do njegove smrti. Može li karcinom narušiti zdravo prosuđivanje i umanjiti mentalnu sposobnost?

To je individualno. Ako je netko potpuno zaokupljen borbom s teškom bolešću, njemu to može onemogućiti normalan život. Ali poznata je stvar da su veliki državnici, menadžeri itd. s karcinomom živjeli i radili. A da predsjednik nije bio smanjenih sposobnosti, vidjelo se kad smo išli vlakom u Vukovar, u lipnju 1997.

Imao je uza se nalaze o markerima koji su pali na nulu i rekao: “Evo, vidiš kakvi su markeri, a hoće me pokopati!” Kad je došao iz Amerike, izgledao mi je loše, međutim s vremenom se oporavio. Druga je stvar to što karcinom, govoreći laički, iscrpljuje cijeli organizam.

Karcinom je bolest cijelog organizma. Nema teorije da i mozak to ne osjeća. Međutim, nije bilo nikakvih znakova da predsjednik nije odlučan, da ne zna što treba učiniti. I nakon operacije vidjela se ta njegova borbenost, sigurnost da treba dovršiti svoju misiju. Ja ističem svima koje susrećem: da njega nije bilo, da nije nadvladao bolest, mi ne bismo imali Podunavlje, ne bismo ga integrirali.

Proveo bi se plan Z4, to odlučno tvrdim temeljem svog iskustva. Amerikanci su imali povjerenje isključivo u njega, vjerovali su da proces reintegracije samo on može dovršiti na vrijeme i uspješno. Prema tome, bedastoća je tvrditi da je trebao odstupiti.

On je bio jedina središnja figura koja je jamčila da ćemo 1998. imati Podunavlje. A bez Podunavlja ne bi bilo ni investicija, jer nitko na svijetu ne ulaže u zemlju koja ne kontrolira svoj teritorij. Te mu zasluge nisu dovoljno priznate. Kad se oporavljao, imao je zapravo najveće probleme: borbu za nasljeđe u stranci, žudnju Bruxellesa da stvori zapadni Balkan, oporbu kojoj je bilo važnije što kažu strani veleposlanici i Bruxelles nego interes naroda.

Je li strah od zapadnog Balkana bio pretjeran?

Zapadni Balkan bio je ozbiljan projekt Europske unije koji je značio da će Hrvatska postati članicom EU zajedno s Albanijom i državama bivše Jugoslavije bez Slovenije. Nije to bila šala i Tuđmana je to jako zabrinjavalo.

Njegova jedina bolest, da se tako izrazim, bila je kroatitis. On je bio fanatik hrvatske državnosti, toj misiji bio je potpuno posvećen. Da danas imamo deset ljudi koji su tako posvećeni Hrvatskoj, mi bismo vrlo brzo “ovladali scenom”.

Vratimo se malo u 1996. i na pojavu bolesti. Nakon što je predsjednik pregledan u Washingtonu, dr. Jakšić izjavio je HTV-u da je riječ o vrijedu, čiru na želucu, a američki liječnici dijagnosticirali su karcinom želuca. Zašto se tajila dijagnoza?

Ne znam, u taj dio nisam upućen. Tada sam bio u Vladi. Dočekao sam samo predsjednika na aerodromu kad se vratio iz Washingtona. Kao medicinar znam da se oko vrijeda može razviti pretkanceroza ili karcinom.

I karcinom se ne operira bezuvjetno, posebno ako postoje metastaze, to je otprilike bio stav medicine. E sad, Amerikanci se drže toga k’o pijan plota, a naši doktori morali su u zadanom trenutku sve poduzeti. I doista, liječnici eksperimentalnim citostaticima mogu činiti čuda i to se učinilo.

Gđa Ankica Tuđman u svojoj knjizi piše da se nakon povratka iz bolnice Walter Reed planiralo obavijestiti hrvatsku javnost o Tuđmanovoj dijagnozi, no vijest je prvi objavio CNN. Dr. Jakšić poslije je pak izjavljivao da predsjednik i obitelj nisu željeli da se objavi dijagnoza. Znate li vi što o tome?

Ne znam. Niti je Vlada išta znala.

Američki liječnici predvidjeli su 1996. da će Tuđman živjeti između šest i devet mjeseci. Kako mu je produžen život?

Život mu je produžila njegova nevjerojatna volja i uvjerenje da je neslomljiv, da na bolest ne može ni misliti dok Hrvatska nije slobodna, da mora obaviti svoju misiju, ali i iznimno dobra terapija najboljim citostaticima koju su odredili naši specijalisti u suradnji s vrhunskim francuskim specijalistima.

Jesu li Tuđmanovi suradnici zloupotrebljavali njegovo stanje i pokušavali ostvariti političku korist?

Odgovor na to pitanje trebalo bi potražiti u dokumentima HDZ-a koje sam nakon Tuđmanove smrti pred svjedocima predao Šeksu i Krpini. Ali prema onome što sam vidio na sjednicama VONS-a i drugih tijela, uvijek je postojao tihi sukob, a na jednoj sjednici VONS-a i manifestni sukob s dramatičnom raspravom.

Što je bila tema te sjednice?

Sigurnost, peti ortak, političko stanje, izbor savjetnika za BiH, za Hrvatsku itd. Predsjednik je želio riješiti krizu s nekim suglasjem, htio je presložiti funkcije da bi se došlo do stabilnije situacije u doba integracije Podunavlja, u doba zapadnog Balkana.

Bilo mu je i te kako stalo riješiti sukob suprotstavljenih struja. Bili su tu Šušak, obavještajci, emotivni Šarinić koji je smatrao da je netko odgovoran za smrt njegova sina, general Bobetko sa svojim stavovima o tome za kakvu smo se državu borili, pa Hebrang koji je trebao biti prvi do Tuđmana, ali se udaljio, pa Pašalić sa svojim sustavom moći, ali bez funkcije i odgovornosti, pa Vlada u kojoj su tehnomenadžeri preko kojih su djelovali tajkuni...

Tada se dogodio otvoren sukob pred predsjednikom. U takvoj situaciji ja sam imao problem – kamo se svrstati. Ako se ne svrstavaš, to se tumači kao slabost, a ta vrsta sukoba slabila je državu i kako se onda opredijeliti za strane koje slabe državu?

Kakvo je bilo stanje u HDZ-u uoči predsjednikove smrti?

Odmah je počela borba za stranku, počela su lobiranja tko će s kime i kako. Sanader je već bio počeo svoj hod obrađivanja ljudi i tada sam se prvi put s njim sukobio. On u stranci nije imao visok položaj, član Predsjedništva nije postao na izborima, nego po funkciji, kao međunarodni tajnik.

Nisam bio zadovoljan stanjem u stranci pa sam ih strašio da će se predsjednik vratiti. Tada su se suzdržavali, jer doista nisu znali hoće li se predsjednik vratiti. Bojali su se, ako pokažu što žele, a predsjednik se vrati, gotovi su.

Granić je radio na svojoj kandidaturi za predsjednika države, Šeks je želio biti predsjednik stranke i parlamenta, Radić i ekipa imali su svoju kombinaciju za Vladu, Pašalić je gledao stranku... Kako HDZ nije imao predsjedničkog kandidata, došli su mi Krpina i Šeks i rekli: “Mi bismo tebe za kandidata za predsjednika države.”

Valjda nisu htjeli Granića, a ja sam im bio prihvatljiv jer nisam pripadao nijednom klanu. Ponudu sam odbio jer to nisam želio, a i znao sam da je gubitak izbora neminovan.

Što je bilo s vama nakon predsjednikove smrti?

Ušao sam u Sabor kao saborski zastupnik, a poslije sam bio i potpredsjednik Sabora. Naime, Sanader je s te dužnosti htio maknuti Pašalića, ali nitko iz HDZ-a nije htio biti kandidat za to mjesto, pa su nagovorili mene. To mi je bila greška. Govorili su da se grabim za poziciju, a ja nemam saborsku mirovinu jer je nisam ni tražio. Nakon tog mandata vratio sam se u znanost.

>> Vladimir Šeks: Manolić krivotvori povijest jer ga je Tuđman odbacio