Dačić, Vulin i Šešelj više nam neće prijetiti, ali naši nestali i dalje su ključ odnosa

Kada je u lipnju ove godine Aleksandar Vučić proglasio pobjedu na parlamentarnim izborima, Hrvatska se uistinu nije imala čemu radovati. Vučić (opet) na vlasti za nas znači i nastavak agonije s nestalima tijekom Domovinskog rata, znači nepriznavanje patnje hrvatskim logorašima i prestanak svake iluzije o mogućoj odšteti, ali i cementiranje mita o milijun žrtava Jasenovca u nedostatku argumenata za osvjetljavanje uloge Srbije u ratovima 90-ih na prostorima bivše Jugoslavije. Dakako, i neprekidno podgrijavanje tenzija na relaciji Zagreb - Beograd, i perpetuiranje teze o ustaškoj Hrvatskoj unedogled.

I to nije bila jedina loša vijest za Hrvatsku. S političke karte Srbije praktički je izbrisan Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV), koji je na izborima ostao bez mandata u Skupštini Srbije i Vojvodine, a jedina stranka hrvatske manjine zadržala je mjesta samo u parlamentu grada Subotice i jedan mandat u mjestu Bač, i to je jedini način na koji će DSHV osiguravati minimalnu političku relevantnost u Srbiji. Utoliko, posljednjih dana s one strane naše istočne granice stiže nekoliko vijesti koje bude nadu u mogućnost kvalitetnijih odnosa, svojevrsnog "novog normalnog" na relaciji Zagreb - Beograd.

U novoj srbijanskoj vladi, Socijalistička partija Srbije (SPS), stranka u koju je Slobodan Milošević pretočio Savez komunista, a sada je vodi bivši Milošević glasnogovornik Ivica Dačić, imat će manje resora. "Mali Sloba" koji je dugi niz godina bildao javni rejting na konfliktima s Hrvatskom, preuzet će predsjedanje Skupštinom, što je u situaciji u kojoj ondje nema opozicije zapravo ceremonijalna funkcija. Na njegovo mjesto dolazi Vučiću odani, ali umjereniji Nikola Selaković, koji političku karijeru nije gradio verbalnim eskapadama u smjeru Hrvatske. Osim što je iz parlamenta Srbije pometen šef radikala Vojislav Šešelj, s pozicije ministra obrane odlazi notorni Aleksandar Vulin, poznat po skandaloznim izjavama o Hrvatskoj poput one da "ustaški ološ ne prestaje s napadima na Vučića i Srbiju", što je "očekivano od naroda kojem je vikar ustaške vojske Alojzije Stepinac kandidat za sveca".

Ovaj trojac više neće prijetiti Hrvatskoj, a ohrabruju i poruke prijateljstva odaslane sa svečanosti u Petrovaradinu na kojoj je izvršena predaje kuće bana Josipa Jelačića predstavnicima hrvatske zajednice u Srbiji, kojoj su nazočili ministar Goran Grlić Radman i predsjednik Vučić. Stoga je na nedavnom susretu Vučića i hrvatskog veleposlanika u Srbiji Hidajeta Biščevića bilo naposljetku moguće razgovarati o životnim temama poput gradnje željezničke pruge između Beograda i Zagreba te angažiranje "na boljem iskorištavanju plovnosti Dunava". Pritom, Biščević je kasnije u razgovoru s novinarima poručio da je dobio obećanje vlasti kako će predstavnici hrvatske zajednice u Srbiji sudjelovati u radu Vlade, pokrajinskih i lokalnih vlasti. Konkretno, Hrvatima su obećana možda i dva predstavnika na mjestima vladinih tajnika.

Naposljetku, ohrabruje i najava iz Ureda predsjednika, prema kojoj je Zoran Milanović voljan posjetiti Hrvate koji žive u Republici Srbiji. Jer, na kraju dana, to je put prema jamstvu da će se standardi koje Republika Hrvatska primjenjuje u zaštiti i promicanju prava nacionalnih manjina u jednakoj mjeri primjenjivati i za hrvatsku nacionalnu manjinu u Republici Srbiji, što dosad nije bio slučaj. U cijeli taj kontekst svakako treba staviti i događaje koji su prethodili, poput odvažne odluke Borisa Miloševića, potpredsjednika hrvatske vlade iz redova SDSS-a, da sudjeluje na obilježavanju Oluje u Kninu, kao i predstavnika hrvatske Vlade na komemoraciji u Gruborima, gdje se nakon vojne operacije ubijeni srpski civili.

Pa, ipak, ključ za građenje čvršćeg povjerenja i iskrenih dobrosusjedskih odnosa - a to je bolno pitanje nestalih osoba tijekom Domovinskog rata - još je u Beogradu, u rukama Aleksandra Vučića. A vrijeme za obitelji nestalih branitelja i civila neumoljivo curi.