Napredna Europa ni ove godine ne zaostaje u inovacijama kojima opravdava poziciju najnaprednijeg dijela svijeta. Lani je Finska podgrijala ideju o temeljnom dohotku za sve građane, a ove je godine Island odlučio iskorijeniti nejednakosti u plaćama među spolovima.
Duhom, a ne samo novcem bogate sjeverne zemlje svjesno podsjećaju na temeljne vrijednosti socijalne države koje se usput lako pogube u utrci za novcem i brzom zaradom. Hrvatska ulazi u red zemalja gdje se ravnopravnost spolova deklarativno, a često i u svakodnevnom životu, ne dovodi u pitanje. I kod nas postoje razlike u plaćama među spolovima, statističari kažu da iznose desetak posto, no najčešće su rezultat tržišnih procesa, a ne namjere da se ženu svjesno podcijeni.
Liječnik i liječnica, sudac i sutkinja jednako su plaćeni, ali muškarac će ipak brže napredovati i češće završiti na šefovskom mjestu. Hrvatska, srećom, ima dovoljno jake sindikate, ali i tradiciju iz socijalizma da bismo diskriminaciju na radnome mjestu uzeli zdravo za gotovo! Temeljni je problem što država ne može građanima osigurati ostvarenje prava na rad kao elementarnog ljudskog prava, iz kojega se onda vuče sve ostalo, jer nezaposlenost i potplaćenost pogađaju sve.
U recesiji su pokleknule tradicionalne muške djelatnosti poput graditeljstva, metalske i ine industrije, dok se ženski uslužni sektor lakše prilagođavao. Kod zaštite žena, država se lošije snalazi s obiteljskim nasiljem, reagira mlako ili prekasno, ne štiti djecu i općenito žene prečesto ostavlja da se bore same! Uz dobre propise, usklađene s najboljom europskom praksom, država nije uvela mehanizme da se izbori za njihovu primjenu – recimo da se plati prekovremeni rad, sasiječe rad na crno, pa na kraju krajeva i spriječi potplaćenost na osnovi spola. Na primjeru Islanda vidi se da bez nekog oblika prisile, ovaj put certifikata nezavisne institucije da žene i muškarci moraju biti ravnopravno plaćeni, red ne mogu utjerati ni zemlje s duljom demokratskom tradicijom od hrvatske.