Prošlotjedna promocija novog albuma Gustafa „Maneštra" u srcu Istre, u restoranu Viking u Limskom kanalu, ponovno me podsjetila na činjenicu kako dobra rock-glazba obično crpi utjecaje iz područja s kojeg dolazi. I ne samo rock, i ne samo kod nas. Nekoliko tjedana prije družili smo se s Goranom Bregovićem na selu kraj Križevaca, gdje je domaći ugođaj opet bio glavna ideja vodilja. Sjetio sam se i kad su Gustafi 1995. u zagrebačkom klubu Gjuro 2 svirali na službenom partyju nakon otvorenja izložbe fotografija Davida Byrnea iz Talking Headsa u Galeriji suvremene umjetnosti. Odsvirali su i svoj prepjev Texas Tornadosa „Kega si sanjala?", a David Byrne, ničim izazvan, popeo se na pozornicu i nastavio s njima, pjevajući originalni tekst „Who Were You Thinking Of?", plus još nekoliko pjesama nakon toga. Ča-val i tex-mex nikada mi se nisu učinili bližima, a cijela priča oko rastuće etno i world-music scene idućih godina potvrdila nam je činjenicu da vrhunski esteti znaju pretvoriti narodnu glazbu u neku novu vrijednost.
Pionir cijele priče odavno je bio američki gitarist Ry Cooder, koji je tada s Buena Vista Social Clubom pokorio cijeli svijet, a nitko mu nije prigovorio da je „maznuo" Kubance, kako su kod nas prigovarali Bregoviću da se „naslonio" na romsku kulturu. Ili Led Zeppelin na blues prvake? Mrska globalizacija ima dva smjera; jedan je unificiranje sadržaja i kultura, a drugi je tvrdoglavo „prodavanje" ili predstavljanje svojih kultura drugima. Dakako, ne onako kako to rade ortodoksni narodnjaci ili estradna turbofolk scena kod nas, nego upravo kao ovi nabrojeni, a i neki drugi.
Narodnjački neukus
Možda ključni problem domaćeg tržište jest taj što se masovni narodnjački neukus uvijek nogama i rukama opirao smislenim projektima koji su koristili slične izvore, ali na inspirativniji način. Mogli bismo biti pesimisti pa zaključiti da se razina glazbene zabave u svijetu podigla, dok je kod nas pala debelo ispod crte. To jest, dok mnogi koketiraju s turbofolkom, prava, izvorna zabava s etnografskim štihom mnogima je prefina rabota za uživanje.
Primjećujem da je u ponedjeljak 23. 11. u Multimedijskom centru SC-a svirka Dunje Knebl s folk ansamblom Kolira, dok su Zoran Predin i Damir Kukuruzović Django Group svoju varijantu gipsy swinga s autorskim potpisom predstavili u petak u zagrebačkom parku Ribnjak. Sve to, dakako, ima veze s korijenskom, narodnom glazbom u dobrom smislu te riječi. Uostalom, nakon što se pola svjetske scene unatrag nekoliko dekada okrenulo korijenima i tu pronalazilo inspiraciju, postaje glupo da neki na domaćem terenu negiraju smisao takvog estetskog putovanja.
No pomodnost je vražja stvar pa živimo u ekstremima. Nakon što je nekoliko godina po Zagrebu bilo moderno pitati ne kako si, nego „koji se etno danas nosi", ili „ideš li na jazz večeras", balon se polako ispuhao i danas se takvom glazbom bave oni koje to stvarno zanima. Razmišljam tko je sve ostao na sceni od one famozne glazbene etnonavale koja je bila u „napadu" prije petnaestak godina? Lidija Bajuk Trio ima odličan zadnji album „Prelja", ali nekada je s pjesmama poput „Zora djevojka" bila i naš kandidat za Eurosong. Livio Morosin zadnjim albumom „Motovun" ide jasno zacrtanim putem, gitarist Miroslav Evačić svoj međimurski blues rijeke Drave proveo je crtom Memphis – Koprivnica – Puttaparthi, dok se usni harmonikaš Tomislav Goluban upustio u avanturu bluesa za zagorske brege. S jazz strane Borna Šercar pridružio se s nekoliko nadahnutih albumskih projekata inspiriranih hrvatskom klasičnom i etnoglazbenom baštinom, poput albuma „A Little Book Of Notes", „Nehaj", ili novoga „Wagner Goes To Hollywood". I dok u svijetu cvjetaju projekti inspirirani korijenima, kod nas smo postali glazbeni d.o.o. koji, kao i društvo u cjelini, više uvozi tuđe nego što proizvodi svoje. Dapače, voli uvoziti glazbu kojoj prigovara kad dolazi iz usta domaćih „proizvođača". Dakako, nije važan samo stil nego i sadržaj, estetika projekta, ali je nevjerojatno kako se kod nas često brkaju lončići.
Turbofolk-veselice
Mnogi koji slušaju ortodoksne narodnjake i odlaze na turbofolk-veselice prigovarat će rock-glazbenicima na nedostatku električnih gitara. Bolji primjer od Bregovića teško možete pronaći; iako je Orkestar za vjenčanja i sprovode uzbudljiva skupina odličnih, akademski obrazovanih glazbenika, kukanje za električnim Dugmetom ne prestaje, iako nema razloga da se rekreira stara priča kad je ova nova bolja i uzbudljivija, a još ima i „blagoslov" svjetske scene. Sintagma „urbano" u međuvremenu je postala osobna iskaznica građanstva koje inače glasno sluša turbofolk, a po danu se hvali R&B i soul ukusom, iako je to zapravo narodna glazba Afroamerikanaca.
Zato, dajte nam narodnjake, ali one prave, jer i rock je izvorno, kao dijete countryja i rhytm & bluesa, narodska glazba. Za coca-colu i italo-disco uvijek ćete imati vremena, a domaće maslinovo ulje, sir, pršut ili etnoglazba daleko su ukusniji...
>> Glazbeni session Gorana Bregovića s tamburašima i Tifom u očevu vinogradu
>> Zašto slušamo Cecu i Lepu Brenu? Narodnjake u hrvatske gradove nisu donijeli došljaci
A koji su to hrvatski narodnjaci?