Dalekosežne štete ušteda na uznicima

Ove godine uložit ćemo deset puta više u obnovu i gradnju zatvora nego prošle, pohvalila se neki dan ministrica pravosuđa Ana Lovrin. No, deset puta zapravo znači svega 11 milijuna kuna, što sigurno neće biti dovoljno da se većini zatvorenika osigura koliko-toliko pristojan život. A to govori i o tome da je lani uloženo samo - milijun kuna!

Dosad se u javnosti nije puno govorilo o tome kako žive hrvatski zatvorenici, jer su uvjeti života i mnogih slobodnih, umirovljenika, pa i zaposlenih, gotovo na zatvorskoj razini: za bilo kakav izlazak nemaju novaca, a i u kući im je sve derutno. Ipak, štete po društvo zbog nebrige za zatvore mogu biti goleme, a bilo bi lijepo kad bi koji put vlasti nešto činile i kad nema medijske buke.

Jer, previše je zatvorenika koji nemaju gdje raditi, previše ih je koji moraju ležati po cijeli dan, previše maloljetnika zatvorenih zajedno s deset ili dvadeset odraslih u neveliku sobu, premalo mogućnosti da se radom, sportom, druženjem povećaju šanse da, kad se vrate, pokušaju živjeti kako dolikuje.

Ako se zatvorenici u sobi ne mogu ni mimoići, a ne mogu ni raditi, koliko će im duže biti godine na koje su osuđeni, na što će biti spremni kad izađu? Što trpe žene kojima stražarice, dok pale svijeće na Dan mrtvih, dobacuju "Joj, što smo danas tužne"? Što kad se žale da je hrane malo, a ako iz vrta uzmu krastavac, idu na stegovni postupak?

Kako to da je u mnogim zatvorima sve poderano, od posteljine i madraca do slavina? Dobivaju li upravitelji za to novac ili ne dobivaju? Kako to da se u kantinama ponegdje hrana prodaje po paprenim cijenama?

Očito, izvještaj pučkog pravobranitelja Jurice Malčića govori da je nužan temeljit pregled i kontrola, a da mjesta zadovoljstvu - kakvo su vladajući pokazali u petak u Saboru - nema.