Hrvati već desetljećima "trbuhom za kruhom" nastoje sebi i svojoj obitelji osigurati bolji život odlaskom u inozemstvo. Još 1970-ih i 80-ih tako su otišle tisuće ljudi čija djeca danas pričaju slične priče. Roditelji su se spakirali za Njemačku, Austriju, Švicarsku ili neku četvrtu zemlju, a njih su ostavili na skrb bakama i djedovima. Obrazloženja se uglavnom svode na skučene stanove i duga radna vremena, te želju roditelja da se životi njihove djece što manje mijenjaju. Većina je vjerovala da će se za par godina vratiti punih džepova i bankovnih računa, no to je rijetko tako završavalo.
Brojni su ostali u svojim novim domovima, a kada su se situirali, vraćali su se po djecu, ali stvari nisu išle po planu. Godine bez roditelja u maloj sredini, puno velikih osjećaja i prirodni proces odrastanja ostavili su velike posljedice na djecu emigranata. O svom iskustvu za Fenix Magazin pričali su dvojica sinova koje su roditelji ostavili na skrb bakama i djedovima, te jedna majka koja je sama bila primorana na taj potez. Iako se međusobno ne poznaju, govore o vrlo sličnim problemima, a gotovo je sigurno da nisu jedini koji su ih proživjeli.
Ante (49) je porijeklom iz Splita. Roditelji su mu, kada je imao šest godina, otišli u Njemačku, a on i dvije sestre šest su godina živjeli s bakom i djedom. Za to su vrijeme njihovi roditelji postali financijski vrlo uspješni - otvorili su više restorana u Njemačkoj i Hrvatskoj, no te su godine ostavile veliki trag na Anti. "U životu su uspjeli u financijskom smislu, ali, izgubili su djecu, bar kad je riječ o meni" započeo je svoju ispovijest. Još se sjeća kako je s vrata gledao roditelje koji su živote spakirali u prtljažnik automobila i otputili se u nepoznato. "Nikad im nisam rekao što osjećam, ali kad su me doveli k sebi u Stuttgart, imao sam osjećaj kao da su mi stranci koji su me otrgnuli od pravih roditelja, moje bake i djeda" priznao je Ante. Zbog svojih emocija, nije se mogao prisiliti da oca zove "tata", pa je više puta "trpio batine". Njegovim je sestrama bilo lakše, kaže, vjerojatno jer su bile više povezane s majkom nego ocem.
"S ocem do dan danas nisam uspio ostvariti dobar odnos, to je samo prividno dobar odnos. Sve to je ostavilo posljedice na mene jer mi zapravo nije želio dati ljubav, nije želio da ga zovem ocem zbog njega, već zbog drugih u selu" otkrio je. Zbog načina na koji je odrastao, Ante danas nastoji svojoj djeci pružiti što više ljubavi, jer ga loš odnos s roditeljima i dalje muči. "Kad sam imao 33 godine, nazvao sam oca i majku i rekao im da im opraštam. Otac nije shvatio što im opraštam jer su mi sve dali. Jeste, dali su mi sve financijski, ali meni to ne treba, meni su uvijek trebali samo otac i majka" zaključio je.
Slično govori i Josip iz Münchena, kojega su roditelji ostavili kod bake na selu kada je imao devet godina, a četiri godine kasnije doveli su ga u Njemačku, protiv njegove volje. "Bilo mi je teško kad su otišli, bio sam jedinac, ostao sam sam s bakom i djedom. Moj brat i sestra su se rodili u Njemačkoj i njihova priča o djetinjstvu je posve drugačija nego moja. Oni roditelje doživljavaju drugačije nego ja" ispričao je, priznajući da i 30 godina kasnije nije povezan s roditeljima kao što su to njegovi brat i sestra. Naročito ga muči način na koji su postupili njegovi roditelji - ispisali su ga iz škole usred godine iako ih je njegova baka molila da mu daju da završi razred. Kada je došao u München nije znao jezik, pa se u razredu nije najbolje snašao.
POVEZANI ČLANCI:
"Bježao sam iz škole, pao sam razred, a kad je otac doznao, prebio je Boga u meni. Upao sam u loše društvo, ali nekako sam se izvukao, i opet, zahvaljujući baki, jer nisam želio da se ona brine i da misli da sam propao u Njemačkoj. Sve što sam kasnije postigao, postigao sam samo jer sam uvijek mislio na nju i na to da se ona ponosi sa mnom" kazao je Josip. Njegovi roditelji, kaže, i danas ne shvaćaju da su loše postupili. "Jedino što kažu je: Bilo je to takvo vrijeme, svi su to činili" rekao je za Fenix magazin.
No da ima roditelja koji i te kako razumiju štetu koju su njihove odluke nanijele djeci potvrđuje priča Marije (64) koja je tad sedmogodišnjeg sina i trogodišnju kćer ostavila s bakom u Bosni i Hercegovini i otišla put Frankfurta. Vjerovala je, kaže, da će im biti bolje na selu nego u stanu u Njemačkoj, Ona i suprug ispočetka su radili cijele dane i slali novac kući s nadom da će se ubrzo i sami vratiti, no nakon četiri godine shvatili su da to neće biti lako, te su pozvali djecu da dođu živjeti s njima. Kćer je pristala, no njihov sin odlučio je da želi ostati u BiH.
"Nisam ga mogla natjerati, ali i danas žalim zbog toga. Žao mi je što nisam više nastojala da dođe k nama, žao mi je što sam ih tada ostavila. Nikad mi nije oprostio što sam ga ostavila i nikad se nisam povezala s njim kao majka i sin. Volimo se, poštujemo, ali oboje znamo da nam nešto nedostaje" ispričala je Marija, koja sada živi u istoj kući kao sin, no usprkos tome što se često vide, osjeća se kao da "glume majku i sina". Nastoji svojim unucima pružiti ono što nije dala sinu, no do kraja života će se kajati zbog odluke da ga ostavi na selu. "Ne postoji jutro kad ne zažalim što smo živjeli takvim životom. Pogotovo dok gledam njegovu djecu. Nikad nisam oprostila samoj sebi što sam ga ostavila. Da mogu, vratila bih sve i drugačije učinila" priznala je.
FOTO Snijeg u Njemačkoj
Pouka članka je - kada ideš van, uzmi i djecu sa sobom. Tako se ne moraš planirati vratiti i više ništa te ne veže uz domovinu...