Dalmacija u oku, a gdje su Dalmatinci

Dalmacija u mom oku, Dalmatinac sam, Tko ne pije Dalmatinac nije, Dalmacijo mati, Tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude! Veže li Dalmatince i drugo osim pisme i, dakako, Hajduka, koji ima i više od 100.000 članova fanova? Dakako, i sunce i more i vino... A veže li ih i politika za zajednički nastup u sklopu regionalne stranke, zalaganjem za dalmatinsku regiju? Fenomen neviđene emotivne povezanosti Dalmatinaca kroz jedan nogometni klub, ali i istodobne totalne političke razjedinjenosti definitivno traži objašnjenje i odgovor na pitanja zašto Dalmacija nema zajedničku regionalnu politiku i zašto nakon gašenja Dalmatinske akcije nema nijednu iole bitnu dalmatinsku stranku.

– Nema je i gotovo su nikakvi izgledi da će je u skorije vrijeme biti. Uzroka za to je više, ali ključni je ona izvorna Tuđmanova procjena da mu je dalmatinski regionalizam nedopustiv, o čemu je u više navrata i govorio eksplicitno spominjući Split i jedan dio njegove tradicije kao problematičan. Zato i jest bio najveći ideološki udar HDZ-a na lijevu i antifašističku tradiciju u Dalmaciji. Iz istog razloga došlo je i do montiranog bombaškog procesa Dalmatinskoj akciji. Na kraju krajeva, zato i jesu od jedne logične i dobrim dijelom, izuzmemo li Dubrovnik, povijesne regije, stvorene četiri županije – ističe Dragan Markovina, povjesničar, medijski i politički lijevi aktivist i analitičar.

Je li uzrok dalmatinske političke razjedinjenosti i činjenica da se Dalmatinci nikad ne bi mogli složiti koji bi grad bio administrativni centar regije i bi li to bio Dioklecijanov i najveći Split, Zadar kao jedina povijesna dalmatinska prijestolnica ili svjetski najpoznatiji i nezavisni Dubrovnik, pa i kraljevski Šibenik? Markovina na ove upite o "dalmatinskoj igri prijestolja" odgovara potvrdno i proziva prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana.

– Tu dolazimo do savršene formule za gušenje regionalizma Dalmacije, koju je Tuđman smislio podjelom na četiri županije. Jednostavno, čak i kad bismo ostavili ideološki suspektan politički dalmatinski regionalizam, iz perspektive vladajuće ideologije, nekako po strani, teško je po strani ostaviti činjenicu da nijedan od preostala tri grada ne bi pristao da više ne bude neko središte. A k tome je Dalmacija i prostorno prilično velika i takav bi novi ustroj mnoge stvari zakomplicirao. Posebno nakon tri desetljeća ovakve prakse. A da je ona naopaka, slažem se da jest. Da su same županije bespotrebne i uvijek potencijalno koruptivni višak koji odlučuje o najosjetljivijim stvarima, poput školstva, zdravstva, cesta i obale, a politička odgovornost županijskih vijećnika ili župana skoro je pa nepostojeća, poseban je problem ovakvog državnog ustroja – ističe nam Markovina. Nudi i obrazloženje zbog čega Dalmatinci unatoč brojnim pjesmama o Dalmaciji, isticanju da su/smo prvo Dalmatinci i sl. nemaju ni nalik nečemu poput IDS-a u Istri, PGS-a na Kvarneru ili HDSSB-a ne tako davno u Slavoniji.

POVEZANI ČLANCI:

– U Slavoniji je uspio zato što slavonski regionalizam nije bio odiozan, tj. nacionalno suspektan desnici, u Istri je uspio jer je naprosto bio prejak, a poluotok bio premali i geografski zaokružen da ga se dijeli na više županija pa je Tuđmanu ostala tek satisfakcija da sjedište županije smjesti u Pazin umjesto u Pulu – ističe Dragan Markovina, koji se oko uzroka nestanka želje (volje) za regijom Dalmacijom posebno osvrće na događanja oko Dalmatinske akcije devedesetih godina prošlog stoljeća. On zapravo tvrdi da je Dalmatinskoj akciji presudila pripadnost ljevici.

– Dalmatinska akcija ukazala se kao istinska lijeva regionalna alternativa dominantnom nacionalističkom diskursu i kao izravna šaka u oko HDZ-u. Tim prije što je Mira Ljubić Lorger bez imalo susprezanja ili straha imala zapažene i sjajne nastupe u Saboru. I taman kad je stranka počela davati naznake da će se stabilizirati na podršci dovoljnoj za redovni ulazak u Sabor, a da će u Splitu biti važan faktor, došlo je do podmetanja bombi u njihovim prostorijama u Splitu. Za to su lažno optuženi čelni ljudi stranke. Nakon godina otezanja, njihova hapšenja i kasnije oslobađajuće presude, cilj je zapravo postignut, jer Dalmatinske akcije više nema. I iz svega je bilo očito da se taj namješteni proces odvijao u režiji države. SDP, i sam tih godina marginaliziran, isprepadan i nemoćan, nije mogao praktički ništa napraviti da pomogne. Ali problem SDP-a je što to nije ni želio. Jer cijelo vrijeme, svih ovih skoro tri i po desetljeća višestranačja, sve do pojave Možemo!, SDP je aktivno radio na tome da u startu uguši svaki pokušaj konstituiranja nove lijeve partije, u čemu je uglavnom uspijevao – istaknuo je Markovina, koji se referira i na činjenicu da u Dalmaciji ipak ima lokalnih političkih glasova koji upozoravaju i bore se protiv daljnje betonizacije, apartmanizacije, jakog poreza na nekretnine i neobrađenog zemljišta, a napose protiv totalne devastacije prirode te onečišćenja u moru. No, prema Markovini, to je premalo za jak dalmatinski nastup i regionalizaciju.

– Nezavisne liste, koliko god bile manje ili više simpatične ili imale manje ili više ideološki i politički profilirane lidere, opet na kraju svega ostaju male nezavisne liste koje na duže staze ne mogu ništa zapravo promijeniti. Dalmacija ima dvije velike zajedničke teme, a to su turizam i porez na nekretnine, naravno, uza sve ono što logično ide na ovo dvoje, a to su puzajuća pa i otvorena zakonska privatizacija obale i gentrifikacija centara gradova. I na tome se može raditi neka nova regionalna platforma. Samo što to neće ići bez kompletnog ideološkog paketa, a za sada ga ne vidim – ističe Dragan Markovina i svoj istup za Obzor zaključuje temom Hajduka i činjenicom da prava vojska ljudi iz cijele Dalmacije (Šibenik je dijelom izuzetak) navija, gine za Hajduka. Markovina se po tom pitanju osvrnuo i na nedavnu izjavu Roberta Jarnija, proslavljenog hrvatskog reprezentativca, koji je zbog tvrdnje da neće navijati za Dinamo protiv Betisa i da je on prije svega hajdukovac dobio otkaz u HNS-u.

GALERIJA Na Poljudu pet minuta ludila: Pogledajte kako slave igrači i Torcida

– Hajduk je, što god o tome mislili oni koji sada razapinju Jarnija i odbijaju priznati očito, oduvijek bio puno više religijski kult i osnovna uporišna točka identiteta Dalmatinaca nego nogometni klub. No on je i puno više od samog simbola Dalmacije. Zaključno možemo reći da već više od trideset godina svjedočimo fenomenu snažne prisutnosti i jasno izraženog dalmatinskog identiteta kod Hajduka i dalmatinske klape te sustavne opstrukcije i nemogućnosti da se taj identitet politički profilira. Što je rijedak, mislim jedinstven slučaj u Europi – zaključio je Dragan Markovina.

Teme regionalizma u Dalmaciji nedavno se u analizi izbora u dvije dalmatinske izborne jedinice, u devetoj i desetoj, dotaknuo još jedan analitičar, zadarski sveučilišni profesor Sven Marcelić. I iz njegove izjave za Večernji list da se zaključiti da regionalne politike ipak struje, i to kroz nezavisne liste i u strankama od centra na desno kroz Puljkov Centar, šibensko-kninskog župana Marka Jelića i Most.

– Regionalna stranka koja je postojala u Dalmaciji bila je izložena doslovno fizičkim pritiscima i prijetnjama, tako da se o tome može razgovarati iz više uglova. Ono što također treba primijetiti jest da su neke opcije de facto regionalne ili se barem zbog distribucije glasača mogu smatrati naglašeno regionalnijima od drugih. Jedna takva je Most, baš kao što je i Domovinski pokret primarno slavonska stranka, iako nacionalno prisutna. Dakle, regionalnost se nije sasvim izgubila, ali nije deklarirana ni artikulirana regionalno. Interesantno je stoga vidjeti razvoj centrističkih opcija kakve su Centar ili Jelić, koji se pokušavaju probiti na nacionalnu scenu kroz lokalni uspjeh. To je dobra stvar za demokraciju generalno, jer omogućuje ulazak svježih ideja (recimo, tako su počeli i Most i Možemo!), ali pitanje je njihove nacionalne konsolidacije i koordinacije – istaknuo je među ostalim u toj izjavi Sven Marcelić.

Naposljetku, kad je riječ o dalmatinskoj regiji, ne može se zaobići ni stigma koja se pridaje dalmatinskom regionalizmu. Mnogi ga odmah proglašavaju autonomaštvom, a što odmah imputira i talijanaštvo. Prava istina o navodnom autonomaštvu Dalmatinaca može se pak vidjeti pogledamo li brojke u hrvatskom popisu stanovništva. Naime, Dalmatinaca koji često "puštaju i krv za Dalmaciju" tetovirajući dalmatinski grb po sebi (Marko Livaja) prema popisu stanovništva je – 762. Istrana je pak više od 10.000, a kako je nedavno izvijestio Večernji list, na popisu je čak i više Jugoslavena nego Dalmatinaca!?

VIDEO Navijači se okupljaju na Poljudu